smotani

srijeda, 16.11.2011.

Dvadeset godina poslije...

Ovih dana, baš kao i svi, intenzivnije proživljavam dane od prije dvadeset godina..... što se dogodilo u to vrijeme? Danas, 20 godina kasnije, jedino sigurno znam, nisam zaboravio.... i nikada neću.... ,kako sam i lani rekao , žalosno je što neke stvari polako padaju u zaborav.... Kao i uvijeki ovih se dana prisjetim dragih prijatelja i svih onih s kojima sam dijelio istu sudbinu.... i uvijek se prisjetim, da li s povodom ili ne, neke od toplih ljudskih priča, nekih događaja koji su ostali zauvijek sa mnom, u mom srcu...jer, to se niti može niti smije zaboraviti...... Ovaj post posvetit ću „Baki Kati“ koja nas je ove godine tiho napustila....a koja je mnogima od nas, daleko od doma, bila, ne jednom, kao majka...... Rođena je u malom mjestu između Vukovara i Vinkovaca..... osnovala obitelj, vrijedno radila i stvarala sve što im je u životu trebalo. Brinula je za obitelj dok je muž naporno radio odlazeći svakog jutra u Grad na posao.... podizala djecu... a, pred sam rat, došla je i unuka... muž, Vukovarac, tih je mjeseci, sa sinom i zetom, bio u svom Gradu.... braneći Vukovar branili su i svoj dom nedaleko od njega, branili su Domovinu... baka Kata je otišla kćeri blizu Vinkovaca i tamo vodila svoju bitku za dom..... kako smo često prolazili pored njihove kuće našli smo se i za pomoći nacijepati drva, prenijeti štogod.... donijeti štogod... baka Kata uvijek nas je dočekivala makar šnitom domaćeg kruha kojeg sam, kao najveći gladuš, pojeo s okusom najbolje pečenog kolača iz domaće peći... nije joj bilo teško u bilo koje doba pristaviti njenim purgerima kavu, nahraniti nas, pa čak i pokrpati jaknu.... baku Katu smo od milja prozvali „Katica za sve“...ništa, baš ništa toj predivnoj ženi nije bilo teško, nikada, baš nikada nije pokazala strah.....a zabrinutost... nju je potiskivala jer, kako je i sama rekla, mi smo na svome..... I kada sam, na jednom od svojih kratkih boravaka doma, pričao majci o Baki Kati.... rasplakao sam ju.... tiho me pitala... sine, a da i ja odem s tobom pa bi bila Baki od pomoći... ne može ona vas tolike hahare dvoriti, udovoljavati vam... pa ima ona i godina... tada sam zastao, nasmijao se.... i pogledao majku....“a ja tebi nisam rekao koliko Baka Kata ima godina i ko je ona?“. Pogled majke odavao je odgovor ali i bezbroj pitanja....“jesam li ja nešto propustila?“.... nisi, nisi majko... .evo, bilo je to ovak.... Kada smo prolazili pored jedne kuće ugledali smo ženu kako cijepa drva... naravno, kakvi i jesmo, odmah smo se ponudili za pomoć. Prvo pitanje je bilo...“otkuda ste momci?“ kada smo se predstavili sa osmjehom je konstatirala..“ma di bi vi znali cijepati drva..“ no, bili smo uporni i htjeli smo se i dokazati ali i pomoći...pa nemremo mi, ovako blentavi, prolaziti i gledati ju kako cijepa...i tako je počelo naše prijateljstvo..... obraćali smo joj se sa gospođo... i nismo reagirali na njeno uporno inzistiranje... „nisam ja gospođa ja sam Kata!“ ... prvi sam ja probio led.... i izbacio gospođo a uveo „teta Kata“... i sad sam se nasmijao kada sam ovo napisao prisjetivši se tog trenutka.... pa nisam nepoznatoj ženi mogao samo tako reći Kata... ma neka i bude sa Vi...ali, pa ne mogu ja to.... a teta.... kod nas uobičajen prefiks, dobro mi je došao.... kada je teta Kata zagrmila...ma vidi ti njega, ti ja dam tetu! Pa nisam ni duplo starija od tebe.... e pa baš zato... stariji ste, a ja vam nemrem odmah obraćati se imenom...dajte mi malo fore... ti ja dam fore... ak već nemre Kata onda nek bude Baka Kata...jer, baka i jesam .... moram priznati da smo svi ostali malo zatečeni...ali, brzo nam je objasnila kako je ona rano imala kćer...koja je sada ponosna majka male djevojčice.... tada sam, onako blentavo kako ja znam, upitao... ma kako ćemo vas zvati Baka... no, nije bilo pogovara... gospođa Kata postala je Baka Kata kojoj smo rado svraćali, kojoj smo rado donosili makar kutiju cigareta, paketić kave.... doduše, sve smo joj to i potrošili..... Sjećam se da se majka tada slatko nasmijala i, prilikom povratka, spremila paket za Baku Katu.... kako je bila gotovo iste građe kao moja majka, a znao sam da nije ponijela puno odjeće, majka je, ponešto iz ormara, pripremila za svaki moj povratak.... kada sam prvi puta vratio se sa paketom.... rasplakala se moja Baka, zagrlila me i .... ponudila meni najdražim „kolačem“ toplim kruhom iz Bakine peći.... i kako smo znali, ne jednom poslije razgovarati, nije stvar u vrijednosti.... stvar je u pažnji, u djelu, činu...ali, draga Baka Kato, Vi ste to i zaslužili...jer Vaša djela kojima ste nama, daleko od doma, pružili makar kratku obiteljsku atmosferu, nešto je što nikada nećemo zaboraviti...... Žao mi je da nisam na vrijeme saznao za Vaš posljednji put...ali, Bako Kato, čim me put nanese u Vaše ali meni tako srcu prirasle krajeve, svratit ću na našu nedovršenu čašicu razgovora..... Hvala Vam bako Kato i počivajte u miru Božjem! A Tebi Vukovare želim miran i dostojanstven život. Braniteljima i svima koji na ma koji način nose rane tih dana jedno jednostavno ali ljudsko HVALA. Svima koji su živote dali u obrani Svetog Vukovara zahvalnost koju osjećam ne mogu opisati, ali, prijatelji, uvijek mislim na Vas! Mir u kojem počivate neka Vam vječno bude osvijetljen ne samo svijećama koje i ovih dana palimo za Vas........ Ovu smo pjesmu, sa bakom Katom, često zapjevali kada je oko nas grmilo....

- 22:50 - Komentari (25) - Isprintaj - #