smotani
nedjelja, 13.11.2011.
laganini.....
I vikend prolazi sa previše slobodnog vremena. Doduše, nije da nemam što raditi...ali, nekako mi se ne da.... slađe je razmišljati o novoj sredini, o nekim dogodovštinama sa starom ekipom, o početničkim koracima koje radim na novom radnom mjestu.... smijeha nikada dosta – to sam već rekao, ali, iskreno, nisam pojma imao da se najslađe nasmijem na svoje greške..... koje tek tada epitete podijelim ... ne pamtim da sam ikada pomislio za nekoga ono što sebi slatko udijelim...ali, najbolja mi je reakcija moje okoline...“pa ko te tako razljutio?“ ... znatiželjni pogledi i iščekivanje ... a ono.... moja blentava faca  i jedan jasni i glasni „pa ja!“ dobro, prve dane ih je to čudilo pa su provjerile kod „mame“ da li je sa mnom sve u redu? Naravno, ona ne bi bila ona da nije zakuhala.... odgovor je bio u stilu...“pa i nije, ali, najbolje da same to otkrijete..“...na kavi mi je jasno dala do znanja da nema namjere objašnjavati moje postupke a niti materijalno a još manje moralno odgovarati za njih  ... shvatio sam da će moja nova okolina morati sama shvatiti kakav sam a to mi nimalo teško nije palo...doduše, znaju one mene...onako, poslovno i s hodnika, ali ne i ovako blentavog pa im neke stvari, barem s početka tjedna, nisu bile jasne.... no, početak tjedna je prošao.... s kraja tjedna, na čarobni numerološki dan, dobio sam pohvale za savladavanje novih koraka  .... nisam ni znao da me nadređeni kontroliraju, da prate svaki moj radni korak... nisam znao sve do trenutka kada sam zaprimio mail..... ne, nisam naraso ko puran, ali, nije loše vidjeti pokoju pohvalu...iskreno, na to sam, u staroj sredini, potpuno zaboravio pa me taj čin ostavio pomalo bez teksta.... nisam znao trebam li se zahvaliti, ili..... ma, naravno da jesam .... moram priznati da je odlazak na vikend za mene predstavljao pomalo žalostan trenutak... kako sam znao da nejdem na viksu, a radno vrijeme je konačno stabilno, posao ne pretjerano stresan ( barem ne još jer nas još nisu zatrpali po prav...tek nas ispituju) mislio sam si da bi mogao ovakve radne dane imati i više od pet u tjednu...ali, ipak, sreća je da tjedan ima samo sedam dana...pa ipak nisam ove godine ni na godišnjem bio....a treba sačuvati preostalu energiju i dobro je rasporediti do slijedeće godine..... Da bi regenerirao malo sive ćelije koje su, posljednje vrijeme, predugo bile u zatvorenom prostoru, uveo sam novo pravilo ponašanja... lagana popodnevna ili večernja šetnja... barem petnaestak minuta po nasipu.... čisto da malo ulovim kisika ali i sretnem drage četveronožne prijatelje s kojima se nisam dugo igrao.... i tako, u toj sam šetnji i malo potrčao, naravno sa jednim od svojih ljubimaca koji voli trčati a ja nosim lopticu  .... da malo... do mosta.... nisam niti bio svjestan s kojom lakoćom koraci poskakuju po onom šljunku...ali, još manje sam bio svjestan da sve to ide sa nekom poletnom snagom... dobro, nećemo pretjerivati, nećemo svaki dan trčati, ali, izgleda da mi je nedostajalo te aktivnosti... ko zna, možda ipak s ekipom odem na laganu tekmu...rukometa naravno  ..... ili barem na koji teniski meč? .... s ovim dobrim stanjem u kojem se nalazim, s odbačenim teretima posla koji su me, sada vidim, pomalo gušili, dobio sam neka nova krila ali se i probudila stara želja za sportom... no, ipak, ne treba provocirati tijelo...znam.... Subota je, iako malo prepolovljena, bila dan u kojem sam složio toliko toga da sam se navečer sam sebi slatko smijao.... ujutro...umjesto kave, svjesno sigurno ne, napravio sam čaj ..... i kad sam ga natočio učinilo mi se da sam napravio malo vodenu kavu (još uvijek nisam bio svjestan da tu nema ni k od kave), važno sjeo za komp pročitati malo dnevni tisak, srknuo kavu.... i, skoro popluvao komp... no, najbolja je bila misao koja je tada izletila “pa ebate, i čaj je jači od ove kave!“ dobro... mislim da sam te ili slijedeće sekunde shvatio kaj sam napravio.... nakon popravnog sa kavom, pročitanih „novina“, lagano sam se krenuo spremati... u podne sam trebao biti na jednim krstitkama a još sam trebao pokupiti i frendicu..... ajde, krstili smo i malog pišulinca .... nije da je bio pristojan, stalno je svećeniku upadao u riječ...što je, čak i njega u jednom trenutku baš slatko nasmijalo.... predivni su ti klinci kad skuže da su u centru pažnje, da su se svi okupili oko njih ... samo neka ostane tako otvoren i blagoglagoljiv kroz život i neka nas i dalje okuplja  .... no, iznenadila me moja kumica ... kako su to zajednički prijatelji i oni su bili na krstitkama a mala dama.... uz mene ... i, dok je svećenik objašnjavao sam čin krstitka, uvodio te pišulince u novi život, malena me povukla za rukav...sagnuo sam se a ona je tiho šapnula „jesi i ti mene tako držao na mojim krstitkama?“ nasmiješio sam se i po ne znam koji put rekao „ne, nisam ja, kuma te držala a ja sam bio blizu i pratio svaki korak“ uslijedilo je ono njeno poznato ...lupanje po čelu i „ pa da, baš sam bedasta“ ... upijala je svaku riječ a kada smo izašli iz Crkve, pomalo naučno, rekla je...“ da, ti si dobar kum“ ..kako taj mali vražićak zna u pravo vrijeme reći nešto da me digne...jer, naravno, svojim me komentarom malo odvela u prošlost.... Kako se nisam zadržavao otišao sam s frendicom na kavu i bacili smo, konačno, jednu mirnu ćakulu.... mislim da mjesecima nisam uspio s njom toliko dugo klafrati u miru.... vrijeme nam je..proletilo, ali, konačno smo razmjenili, barem one najosnovnije događaje, prethodnih mjeseci.... na poneke smo se čudili, a na poneke slatko nasmijali... naravno, na moje bisere kojih je, usprkos jurnjavi, bilo na pretek..... mislim da nisam niti sve popamtio Nakon razlaza otišao sam doma i, tek što sam došao, pomalo smrznut i gladan, najeo se i zalego u krevet..... i, naravno, malo zakunjao...kad... zvr zvr... kumica.... nismo se čuli cijeli dan ( to što smo se vidli, ne broji se) i prozvala me na raport „pa di si ti?“ nakon kratke „rasprave“ podsjetila me da smo planirali zajedno gledati ples sa zvijezdama.... moram priznati da se ne sjećam tog dogovora, ali, ja sam i tako smotan a djetetu treba vjerovati....nakon kraće „rasprave“ dogovorili smo se da bumo i tako zajedno gledali drugi tjedan za koji sam planirao mali kružok dragih prijatelja i malu proslavu svog imendana, kojeg, uslijed nekih nemogućnosti nismo uspjeli složiti za ovaj vikend.... nekako je prihvatila tu „promjenu plana i dogovora“ I kako sam relativno rano legao, kroz maglu gledao ples sa zvjezdama, probudio sam se oko tri oran za radne akcije.... no, brzo sam se uvjerio da nije vrijeme za sauganje pa sam, uz slatke jade i zaspao.... ali ne koliko sam htio...oko pola devet je kumica već zvala.... „pa kaj još spavaš?“ užasnuto je zaorila... ajde, nazovi me kad se zbudiš... naravno, razbudio sam se odmah..... a kada sam, danas dobro si smučko kavu, nazvao sam je i pito gdje gori...“ma nigdje kume samo sam ti htjela čestitati imendan“ ... jedno sigurno znam, što se tiče datuma, imendana, rođendana, nije od mene naučila pamtiti... ja pamtim samo nekoliko njih....a za sve ostale postoji ...podsjetnik u mobitelu (pa i za moj imendan) ali, on je na popravku.....  A čestitku, koju uvijek ekipa rado zapjeva ( ne samo za moj imendan) danas sam odslušao na fon (hvala „mama“)... a slijedeći tjedan draga bando, pripremite se ....  |
- 18:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||