smotani
četvrtak, 22.09.2011.
sretan ti rođendan.... :)
Prošlo je deset godina otkada si ušao u moj život..... dočekan velikim ovacijama, mažen i pažen do današnjih dana i uvijek si bio na prvom mjestu – jer, trebao si mi! Puno se toga promijenilo u ovih deset godina, prijatelju moj..... puno.... trebao si biti član obitelji a ...ostao si moj najvjerniji prijatelj – koji, tek tu i tamo ima neke prohtjeve – i, ma koliko mi teško bilo, nikada te nisam mogao odbiti...jer, ti si moj najbolji prijatelj.  Znam, iskorištavao sam te, znao sam te upregnuti do maksimuma...ali, nisi mi zamjerio....uvijek si, kao na nekoj dječjoj klackalici, uzvratio baš onako kako sam htio...i, kako te onda ne voljeti, kako ne imati povjerenje u tebe? Imao sam s tobom velike planove.... ali, istina je... prijatelji se teško rastaju.... i ja se nikako ne mogu rastati od tebe... ne mogu te prepustiti ulici jer to nisi zaslužio! Nisi ti nikakav beskućnik...imaš mene, a ja... ja imam moralnu obvezu dobro te udomiti... jer, prijatelji se nikada ne napuštaju.... dobro, iako sam u posljednje vrijeme opet počeo bjesomučno koristiti tvoje umijeće, tvoju snagu, znam da mi ne zamjeraš...već, naprotiv, uživaš se ovako zgodan pokazivati i svima nabijati na nos...“ja se još ne dam“  ... ali, nabijaš to i meni.... kada sam te lani htio udomiti izmislio si da te bole noge  .... i, kupio sam ti nove ortopedske cipele.... da, odužio si mi se... vrijedno si, u mojem društvu, pokazivao kako dobro stepaš, zaplešeš valček...ali i da ti ni rock nije stran.... cijenio sam to, jer, ti vrlo dobro znaš kako volim ples..... pa, kad sam te već pripremio za šetnju šteta je bilo ne uživati s tobom....a i sistematski .... kojeg godišnje, kao pravi menadžer obavljaš, prošao si sa maksimalnim brojem bodova... pa naravno da se onda moram šepuriti svojim prijateljem..... s proljeća sam, tek tiho pomislio, kako bih mogao udomiti te kod divnih i dragih ljudi – oni baš trebaju ovako odanog prijatelja ..a kako znaju da si moj, da sam te ja odgajao, bili su više nego sretni preuzeti te od mene i osigurati ti i bolji dom nego što sam mogao ja..... ali, kao pravi menadžer upregnuo si sve snage i pokazao mi da tu nema ekonomske računice  ... iako, prijatelje ne cijenim materijalno ... no ti, ti si izuzetak! Pokušao sam te razumjeti, pokušao shvatiti...ali, kada si zaplakao na mome ramenu, kada sam morao kupiti paket maramica...shvatio sam da će naš rastanak biti puno teži nego sam očekivao... da znam, sada sigurno misliš.. pa tako se prijatelji vole...i, nerazdvojni su.... Ma...da, u pravu si...ali, život ponekad pokušava nam reći da...treba širiti krug prijatelja....i, iako je i prijateljstvo kao vino – što starije to bolje.... ja sam, ipak, i pobornik širenja kruga..... vodili smo ozbiljan razgovor ljetos.... i, pristao si.... čak si se i upoznao s novim prijateljima...i, baš kao i ti njima i oni su se tebi dopali...čuo sam to na svoje uši kada su te prigrlili, porazgovarali.... uživao si, preo si kao zadovoljna maca...a ja...ja znam da tako predeš kada si zadovoljan, kada si sretan i kada onaj s kim se družiš radi baš ono što tebi odgovara, u čemu uživaš.... Eh... i kada sam mislio da je sve riješeno... upleli su se neki drugi menadžeri  .... i malo mi pomrsili račune.... i, eto, već punih se deset godina volimo...ti i ja.... nerazdvojni smo, prošli smo i neke nepredviđene situacije, tužne ali i lijepe trenutke, bili smo i na nekim reparacijama – na neke si vodio ti mene, na neke ja tebe...ali, evo nas...oboje s glavom na ramenu....Jedno, ipak ti moram reći.... prijatelju, uz tebe me vežu i lijepi ali i tužni trenuci – tako je to uvijek sa prijateljima... tužni ostaju zapisani, ali oni lijepi...oni i te kako ostaju u sjećanju.... znaš li koji mi je najupečatljiviji svijetli događaj s tobom? Kada sam bjesomučno „jurio“ po kumu i vodio ju u rodilište.... eh, kada bi ti mogao ispričati to svoje viđenje, koliko sam te tada izmučio, koliko si samo puta zakašljao, a čak si mi i rekao „hej, to sam ja, daj, reci kaj da delam?“ ....ali, siguran sam i da pamtiš onaj dan kada smo malu pišulju vodili doma? To, to je prijatelju moj jedna predivna slika koja mi je i danas tako svježa..a gle, i njoj će uskoro desetka! Bilo je još predivnih slika kojima si ti kumovao, u kojima si sudjelovao i te, te ću zauvijek imati – ili u albumu ili u srcu .....najvažnije je da smo uvijek jedan drugome bili potpora i da smo se mogli, jedan na drugoga, u svako doba dana i noći ... osloniti! To...to je neprocjenjivo.... i, dok danas slavimo tvoj deseti rođendan, još jedan, uspješan godišnji sistematski, želim da znaš... uvijek ćeš biti u mome srcu ... a ja, ja ću se, kad god da dođe „taj dan“, pobrinuti da nikada ne budeš prepušten ulici...ima, ima još pravih prijatelja, vjeruj mi...baš kao što si mi i do danas vjerovao....  No, ne mogu prešutiti.... danas.... danas sam bio ponosan na tebe... kada smo otišli na tvoj, redovni, menadžerski sistematski pregled.... oni doktori u plavim kutama čudom su se čudili..... kako je lijep, kako je dobar, kako prede....a ja, ja sam ko pravi puran bio ponosan..... gledao sam kako na ekranu pokazuju otkucaje tvoga srca, kako ti rade žile – iskreno, prijatelju moj, ovo je bio jedan od pregleda na kojima sam i ja ostao bez teksta.... ujednačenost onih „dooplera“ bila je predivna.... specijalist u plavom u nevjerici je gledao tvoj „krsni list“.... deset let.... svaka čast! Dobio si iskrene čestitke a ja...ja sam bio strašno ponosan na svog prijatelja....i, kada sve oko mene krene u nekom galopu, uvijek se pojavi jedan otok koji me učini sretnim i nasmijanim....danas, danas si moj vjerni prijatelju ti uljepšao i dane koje slijede...jer, siguran sam, družit ćemo se mi još .. i provesti mnoge lijepe i sretne dane .....  I da, počašćen sam ovim malim darkom za 10 godina uzajamne vjernosti  Škodilaku moj, sretan ti 10 rođendan!    Sutra nas dvoje sa onom ludom ekipom, ravno s posla, idemo proslaviti na Rujanfest... i ne, ne brini, nećemo dugo, pa znaš da radimo za vikend, a i ti si mi malo vremešan i moraš rano na počinak  .... ali, da mi ne bi prigovarao.... „obećao si me voditi, a nisi..“i jedna glazbena čestitka  |
- 21:50 - Komentari (19) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||