Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
petak, 09.09.2011.
srest ćemo se jednom.....
Iako je već devet godina prošlo od našeg rastanka, majko, i danas, jednako snažno, jednako toplo i još više prisutno živiš u meni. U posljednje vrijeme često se sjetim tvojih majčinskih, ohrabrujućih savjeta pri koračanju u život.... sjetim se tvojih utjeha kada sam padao, ali i tvog veselja za svaki moj uspjeh..... puno slika posljednje vrijeme oživljavaju moju svakodnevnicu i pitam se....
I dok tražim odgovore znam... znam da se uvijek, možda i prekasno, sjetim svakog tvog savjeta, svakog našeg razgovora kojim si me vodila kroz život...i znaš.... nedostaje mi sada jedan razgovor s tobom..... jer ima nešto o čemu nismo razgovarali....a ja, ja sam tu zapeo.... tek sam sada osjetio potrebu za ovim razgovorom....jer, osjećam...osjećam da nešto ključa u meni.... puno se stvari izdogađalo posljednje vrijeme.... s nekima se nosim nekako, a s nekima...nikako.... no, idem, dan po dan...ali, siguran sam da mi sada treba jedan tvoj poticaj za ono na što nemam odgovor...kako dalje, što dalje i... da li uopće dalje... znam, znam da će mi „sinuti“ odgovor...ali, sada se osjećam zrelim za njega... i da, baš kako si i govorila ... otvorit ću srce, prepustiti se mislima i osjećajima.... i...... kaj bu pa bu....
Majko.... neki sam dan bio sa ujnom,....da, sa onom koja mi je dosta gorke nanijela u odnosu sa ujakom...sada, sada kada si ti sa svojim bratom.. .sada se sjetila da i ja postojim, treba joj njen „dragi nećak“...zamisli! sada sam postao ne samo nećak već i dragi?! No, ne brini.... nisam joj okrenuo leđa... ima ona i godina i poštujem ih...ali, ne, ne dozvoljavam da se više ni na koji način plete u moj život, ne dozvoljavam i ne želim primiti nikakve savjete...jer, od nje nemam što niti primiti...ali, kako si me i odgojila, bit ću.... u blizini ako nešto zatreba... ne, ne želim sada stvarati nikakve srcedrapajuće odnose s njom..... ne želim biti stalno na raspolaganju...ali, ponekad, može računati na mene..... doduše ne u prevelikim količinama jer mogao bi se popesti joj na glavu ( sjećaš se kad mi je to rekla?) a to...to nikako ne želimo.... mislim da sam sve svoje obveze prema familiji odradio.....jel tako? Dobro, znam...ostaje mi još ispuniti obećanje koje sam i tebi dao..... otić u Beograd i zapaliti svijeću „tvojoj maloj“...ma, naravno da hoću majko...pa i meni je bila draga, volio sam je baš kako se sestrična voli...i da, to ću obećanje, sa ponosom, odraditi ....čini mi se nekako s proljeća kad dobim godišnji, dogovorio sam već sve, najavio se.... nisam....znaš da nisam mogao prije.... imam još onog šašavog bratića kojeg da nema trebalo bi ga izmisliti... pa jesi ti vidla mulca kaj je napravio od „moje očevine“..... stvarno, skidam mu kapu...i, samo da je bliže – uživao bi vikendom kod njega ...ali, nije ni meni loše.. .si vidla kako sam sredio sve na ranču? Sada, konačno.... polako i moja ideja o onom „parkiću“ dolazi na red..... složio sam na papiru sve, pribavio već neke materijale, pripremio neke dijelove, polako počeo raditi...a mostić...e on će na kraju, iako je u glavi već gotov – ali... problem mi je voda .... no, dok to na red dođe... možda i vodovod prođe ili...ili bude mostić iznad „korita“ presušenog potoka...
I znam da se sada smješkaš...jer, kad god sam htio s tobom razgovarati o ozbiljnim temama ovako sam vrludao mislima....ali, znaš.... ovaj puta ću osluškivati srce....jer ono zna najbolje... i ne, ni na što neću siliti...niti sebe niti bilo koga....bit će kako biti mora....
Majko, ma koliko godine prolazile, ma koliko se možda i prašine sliježe na slikama... nikada neće izblijediti one koje u srcu nosim . . . na tim slikama i dalje vidim onaj predivan osmjeh, i dalje čitam iz tvojih očiju jesam li previše zabrljo, i dalje me veseli ona tvoja „smijalica“ ali i ona druga, mrka bora, koja je, u to ne sumnjam, nastala dok si pratila moje nestašluke...ali, majko.... tvoje predivne crte lica, mekoća glasa, toplina kojom si zračila zauvijek će ostati uz mene..... često se u zadnje vrijeme prisjetim našeg prvog plesa..... neki sam dan, malo kopajući po starim dnevnicima našao jednu moju pjesmicu koju sam ti, jedne noći kad sam malo „zabrljao“ s izlaskom, podmetnuo u torbu kada si, napokon, pred zoru zaspala.......
Oprosti majko
Znam, znam da sam opet „probio“ vrijeme
Da sam se trebao javiti – nema dileme
Ali majko zaigrali smo se strašno
A zvati iza ponoći – ma znam da je kasno
Sam ću si kaznu dati
Ni ti bolje nećeš znati
Tjedan dana uz suđe i kuhinju ću prati
Da nešto u kući fali – nećeš ni znati
Daj, nasmij se bar malo
Znam da ti je do mene stalo
Znam da brinula si cijele noći
Al majko nisam si mogao pomoći
I sad se sigurno pitaš što me zadržalo tako
Majko, ti znaš da ti nikada ne bi lago
Zabrljao sam dobro, znam i sam
Čovječe ne ljuti se - zamijenilo mi je noć za dan
Znaš da lud sam za tom igrom
Znaš da sam tada pod posebnom vibrom
Još kad mi padaju suigrači dragi
Majko, ne ljuti se – bum se popravil
Oprosti majko što neispavana si sada
Što na poslu zbog mene puca ti glava
Znam da sada sigurno nešto zboriš
Al tak ti je to kad kristušeka rodiš
Daj, nasmij se barem malo
Do tvog mi je osmijeha stalo
A ja dajem seniorsku riječ
Da ponovit će se ovo....već
(volim te, majko!)
Sjetio sam se i te noći, tvojih suza, moje uspješne igre...ali i zagrljaja kada si umorna došla s posla... ma, dobro si ti mene prozvala kristušekom.... ali, tvojim najdražim ( moram ti tužiti „mamu“ . . u zadnje vrijeme ne skida joj se taj nadimak s usta.... samo ne znam zakaj joj je to tak leglo....tek sad..pa takav sam oduvijek)
Lijepo je malo prelistati po uspomenama, prisjetiti se, ne zaboraviti i.... uvijek izvući ono lijepo, ono drago i toplo.... a s tobom je toga bilo...... a kad nije?
Majko, nedostaješ mi....ali, znam, srest ćemo se jednom opet, među zvijezdama..... do tada .... čuvajte se, volite se, radujte se....
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )