smotani
nedjelja, 07.08.2011.
malo drugačiji vikend...
 Malo drugačiji vikend od uobičajenih. Osim što je trajao duže bio je poseban na poseban način... Dan Domovinske zahvalnosti, sjećanje na dragog prijatelja, uz njegovu obitelj i naše drage prijatelje, ove sam godine obilježio na drugačiji način. Vjerojatno je krivo i moje opće stanje koje me posljednje vrijeme pomalo zbunjuje....kada sam predložio ostalima svi su prihvatili....samo, svi su sumnjali da će i Draga prihvatiti...... jer, ona taj dan, iako mnogi su joj takvi, želi biti što bliže svom voljenom.... kada sam ju u četvrtak nazvao, predložio malo drugačiji dan...zastala je...osjetio sam suze ali sam mudro šutio...putio sam je.....tiho, gotovo šaptom je rekla....OK...može...ali, poslije mise i poslije Mirogoja.....naravno, nisam ni mislio odmah ujutro.....i iako je odmah pitala što treba donijeti, treba li što skuhati, iako sam osjetio dozu oduševljenje, iskreno, bojao sam se da će, kad je obuzmu osjećaji...javiti da ne dolazi......svaku sumnju otklonila je kratka poruka...krećemo.... dio ekipe veće je bio tu, neki će doći kasnije a neki s njom.... bio sam pomalo smušen...jer, htjeli smo drugačije .... I taman dok su dolazili, po drugi smo put uvježbavali jednu našu izvedenicu..... pogledali smo se.....zastali...a ona, izlazeći iz auta, sa jednim predivnim osmjehom, tiho je rekla...nastavite, molim vas......bilo je malo teško....ali, to smo i tako planirali...jer u toj je pjesmi, njen Dragi a naš prijatelj imao „posebnu rolu“.....teško je njega zamijeniti...ali, potrudili smo se.... u jednom je trenutku prišla, stavila ruku na moje rame i tiho mi šapnula....hvala ti....često se sjetim ove pjesme i drago mi je da sam ju opet čula...i, znaš, skoro si dobar kao on.... – naravno, mislila je i na sviranje gitare ali i na pokušaj „preuzimanja“ njegovog dijela...no, koliko se god trudio....prijatelju, nedostaje mi naše zajedničko sviranje, tvoje vratolomije, ti......i tek nedugo sam nakon dugo vremena počeo malo prebirati žice....ali uvijek, baš uvijek, sjetim se tebe..... Nakon, neplaniranog dočeka, malo smo se opustili..... krenuli su razgovori, uobičajeni, što ima novog, kako je ko..... prijatelju, tvoj sin je s velikim oduševljenjem uz svoju ljubav, uživao u svim prisjećanjima koje smo, sada u jakom sastavu, sa puno smijeha i pokojom suzom, evocirali... čak se i Draga prisjetila nekih situacija koje smo mi, velike face, htjeli prešutiti,, ( a tako je svaki puta..uvijek se sjeti nečega što bi mi rado zaboravili..) Iznenađenje je bila i mala kumica koja je planirala vikend provesti kod neke prijateljice....ali, kad je vražičak izletio iz auta odmah su se sve nemani u okolini prestrašile..... kumeeeeee evo i meneeee .... sve u svemu, predivan dan, ispunjen predivnim prijateljima i uspomenama ....iako, iako sam već bezbroj puta ponovio njegove posljednje riječi....opet sam morao, Dragoj i sinu, ponoviti ih...“reci im da ih volim i ljubim....i nađi im se pri ruci ako zatreba“ Bio je to ispunjen dan....ponosom, sjetom, tugom ali i radošću.... Bližila se večer, polako su svi odlazili....ali, vražičak je imo nekaj za reć...“kume, mogu li ja ostati s tobom?“ ...naravno, kumovi nisu imali ništa protiv i tako sam, neplanirano, dobio i društvo za vikend......čim su svi otišli napravila je plan za subotu.....“budeš mi pohao tikvice? Ja bum ih ubrala.....“ „bumo rezali živicu? Vrbe? A da napravimo kocke od vrba?...:“ previše je to bilo želja za zapamtiti a kamoli za ostvariti...zato smo, u subotu, krenuli redom.... Malo smo frizirali vrbe..... malo smo uredili cvijeće i ostale biljke.....pobrali mahune i radić, pohali tikvice   A najviše me raspametio moj blu mun koji je, svojim mirisom i ljepotom, plijenio pažnju   U međuvremenu smo malo igrali i badminton, malo lovice, malo proučavali prirodu (to ona stručnim okom gleda i uči me koji je koji poljski cvijet)  Navečer je, umorna i zadovoljna, zaspala prije neg je legla.... prvi je puta, tu na kući, moja velika kumica spavala sama...doduše, u petak je rekla „probala bum sama spavati“....i, proba je uspjela....ne treba joj više kum u blizini, već je, za promjenu, moram braniti iz prizemlja....“ti spavaj dole ako neko naiđe da me braniš“ Danas smo, nakon što smo sve pospremili, krenuli doma.....čim sam upalio auto vidio sam njezin pogled u retrovizoru...nije trebala sekunda da progovori „pa kaj još nisi popravio to prdekalo?“ nasmijao sam se, pojačao muziku... i krenuli smo doma....negdje kod Bile kod Dugava rekla mi je...ne moraš me doma vozit..iskrcaj me negdje usput....pogledam ju začuđeno i taman da ću nešto reć...a ona doda „ pa ljudi imaju popodnevni odmor a tvoj auspuh bu pol Dugava zbudil“..naravno da sam ju iskrcao pred kućom gdje ju je „preuzela“ kuma.... nakon što me izljubila tiho je rekla...pitaj tatu on ima dobrog majstora.....stvarno mala odrasta – počela mi je opasno „spuštati“....  Iako je bilo planirano da sam slijedeći tjedan na godišnjem....ništa od toga....nadam se, onom slijedećem tjednu.... kako god, ovaj, malo produženi vikend, napunio mi je baterije – i emotivno i u svakom drugom pogledu..... A nisam zaboravio ni svog gospon Kiru....on uživa na godišnjem a ja...ja uživam u svemu onome što je do sada od mene napravio....ne mogu a ne reć.... ne veselit se....noga.... to moje sputavalo kao da drugačije diše, kao da konačno živi moj život a ne ja njezin.... čak je dozvolila i ples s kumicom na travi, u prirodi..., a glava....ona doista sada radi punom snagom...ne gubi energiju na boli, ne gubi se u nekim vrtlozima, ruke...rade punom parom i ne bune se, ne trnu, ne grče se, dišem punim plućima i kao da su sve zdravstvene teme pale u drugi plan...tek povremeno peckanje u leđima podsjeti me da se treba malo i poravnati......iskreno, toliko sam sretan da se bojim radovati...ali, ne mogu izdržati, radujem se ovom novom stanju i zahvaljujuć njemu čini mi se da je i osmjeh prisutan od buđenja do večeri...  A ovu pjesmu stavljam zbog tvog Malog.... i on je nama priredio iznenađenje.... uz predivne pjesme kojima nas je počastio ovu je odsvirao na tebi omiljenom instrumentu, gitari...i otpjevao sa toliko emocija da smo svi....zapeli...., malo ju je „preuredio“ i prilagodio Vama dvojci....pokušao sam ga pratiti, ali kad je došao do dijela „..onda je došla devedeseta.........“ pustio sam ga ..jer, pjevao je Tebi...... |
- 18:50 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||