smotani

nedjelja, 03.07.2011.

Živjeli ;)

Eto...finila je i ta štorija.... završio je tjedan, završila je enigma sa još par nepoznanica (nepovoljno, a kako drugačije), finila je i štorija sa pregovorima, jedino...nikako da posao dođe kraju – čini mi se da, što više mrčim ( ma iskreno, ove spetljancije ni ne znam kako bi više nazvao), više me muče i sve manje sam kod zdrave pameti... zato ne čude poneki urnebesni ispadi, koji, ako ništa drugo, barem podare malo veselja ... Jučer sam, smotan kakav jesam, išao napraviti kavu..i, kako je „mama“ žicala da joj donesem i sok napravio sam si baš lepoga posla.... pripremio sam sok, izvadio čašu...ali, da ne gubim na vremenu uzmem onu ručku od aparata da natrpam kave i stavim ju „curiti“ ....a ono...umjesto kave u „ručicu“ sam, mrtav hladan, stao nalijevati sok...... trebam li reći da sam baš lijepo oprao element, pod, a poslije posla...i hlače..... Nije to, naravno, bilo sveu.... zadivljen jednom svojom tablicom, šokiran njezinim podacima, igrao sam se malo grafovima na tu temu..... igrao se bojama ( a to je, doista urnebesno), dodavao neke svoje komentare.. a namjera je bila staviti to na moju „ploču“ na kojoj stoji puno simpa stvari – a ovaj graf – bio mi je više nego simpa – naravno, najbitniji su komentari poput „ požuri druže, brže još brže..“ ili „trči mama Kukunka..“ ili „oj drugovi jel vam žao, rastanak se primakao“ – bilo je tu još komentara u stilu moje ironije... isprintao sam ju, ponosno nakelio na ploču...i, zaboravio izbrisati iz fajle...pa je, dragom poslovodstvu, uz izvještaj otišao i grafički prikaz...... srećom, u cijeloj ovoj mračnoj situaciji nije nas duh napustio pa je i moj gaf iliti graf ( na sreću) primljen .... a primljen je .... neki dan sam, na nekom druženju, poprilično namučio svoje inokolege... čini mi se da mi još danas nisu oprostili moje ljute papričice, moj šarmantni engleski koji sam, specijalno za njih vježbao...... ne, garant mi nisu oprostili jer... jučer su me zatrpali svojim zahtjevima....a rok....rok je ponedjeljak..... iako im je cilj bio oneraspoložiti me za vikend nisu uspjeli...sa punim razumijevanjem za njihove žurne zahtjeve rekao sam im da su, vjerojatno u žurbi, previdjeli da sam im sve to i mnogo više, dostavio još u ponedjeljak.... pa sam, uvažavajući i njihovu smotanost, ponovio slanje...... isprika....ma koja isprika.... ipak, stigao sam ja i do moje Ee.... malo je bolje, ali, još uvijek buba, još uvijek prima pikaču.... ali, sada je već „mobilna“ pa uz našu pomoć dotaljiga, na svoje dvije uz pomoć auta i mog ramena, do ambulante..... a evo, finila je još jedna godina... dolazi dan koji je mojoj majci označavao nešto veliko, nešto sveto... dan kada je neki mali pišulinac gromoglasnom dernjavom izašao iz zaštićenog majčinog krila .... dan koji je ona tako radosno čekala a ja...ma ko pita mene..... manje više, zadnji mi mjeseci nisu nešto uspješni, ali.... sada znam da bi majka našla sto i jednu da mi dokaže da je sve u redu, da se život sastoji od borbe, ljepote, trnovitog ali slatkog puta... znam da bi joj postavio jedno pitanje na koje bi, kao majka, kao žena, našla odgovor a ja bi opet shvatio da nisam najbolje shvatio, postupio...zato, zato majko neću ništa niti pitati... držat ću se one tvoje „sve će doći na svoje...“ ali, ja neću biti tamo da to dočekam... kad jednom svi nešto shvatimo obično je to pogrešan trenutak i, shvatio sam, da više ne želim shvatiti, čitati nečije „skrivene“ misli, tumačiti „da“ u „ne“ jer..meni je uvijek „da“ .... „da.“.. ne to nikada neću savladati ... – i znam, sada bi ušli u ring sa riječima, pa i cijelim epopejama ...zato, majko, završit ću..... sretan ti ovaj dan i...hvala ti.... hvala ti na svakoj sekundi koju si provela uz mene, hvala ti na svemu što si učinila i...i dalje se nadam da još uvijek nisam razočarao te.... da još uvijek negdje u meni čuče ona svijetla koja si upalila..... možda se neka i gase, ali majko, nikada – nikada neću iznevjeriti ono najtoplije što si u meni upalila .. .e to, to nikome neću dozvoliti da povrijedi.... mene može, to sam navikao, ali sve čemu si me učila, sve za što si se borila, tebe...e to ne dam nikome da povrijedi – poštenje je ono što sam dobro ogradio i, ma koliko me udarali, ma koliko me povrijedili, ponizili, nikada mi u njega neće dirnuti, nikada neću poželiti „vratiti“, nikada tim oružjem neću niti uzvratiti niti povrijediti..... ma kako me na to „tjerali“ ... možda ja nisam „nivo“ tim i takvima, ali, iskreno, nisu niti oni meni.... ma kako možda ovo zvučalo, svoje životne stavove ne mogu i ne želim mijenjati a onima koji se sa svojima ne znaju nositi najlakše je bijes prebaciti na druge...i ne primjećuju da s vremenom svi odlaze ..... bojim se da je kasno za promjene.... sa stavom ali i izgovorenim riječima treba se znati nositi.... pa ću se i ja majko, sa svojim stavom, nositi a riječi.... primit ću izgovorene dostojanstveno..a onaj ko ih je izgovorio neka se nosi s njima – pa ne bum valda i to?...... u predvečerje dana koji je tebe učinio sretnom a mene stvarnim, ne želim to ničime kvariti.... a nas dvoje sa svim prijateljima, u ovaj noćni čas, nazdravimo životu....i, ponovnom susretu........ gle, i vatromet su mi priredili s one strane Save ( jel moš verovat da sam u ovo doba bil na nasipu?) ..a kažu, i sutra će.... na kraju još jednog Tvog i mog dana.... nek se pamti a bumo si i zatancali, majko.. onako kako smo, u prolazu znali.... Živjeli!

- 00:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #