smotani
četvrtak, 16.06.2011.
počelo je.....
|
Tuga me obuzela...iako se, na žalost, svaki dan susrećemo s rastancima, rastom nezaposlenosti...kada dirne u tebe, kada dirne u tebi drage..ma i one manje drage..ali tvoje kolege..... slika postaje još mutnija. Mutnija od suza... suza onih koji će uskoro otići, suza naša za njima, za nama kao cjelinom, za nama... kao ljudima.... na žalost.... čini mi se da u ovakvim situacijama ispliva uvijek ono nešto iz nas što ne želimo ali o čemu smo možda podsvjesno mislili.....i na žalost, to u ovom trenutku nije nikome potrebno.... ali, ne neću o tome... jer, ma kako ružno zvučale te teško izgovorene riječi , u ovom trenutku, imam razumijevanja za svaku od njih...ali...ali ne i za one koji su tu bujicu izazvali..... Iako nisam na prvoj listi za odstrel, kao stara kuka imam čast malo pričekati u redu – a ne znaju...ne znaju da me bole noge i da nemrem toliko stajati.... sve što se događa oko mene.....i te kako se tiče i mene..... a „zahvalnost“ mogu odati samo projektu kojeg, kako kažu, moram odguslati do kraja... a ne, nema više volje, nema poleta, nema niti razloga......a niti mi se više, u prazno, gusla...još do jučer imao sam volju i zasvirati, falšno, ali ipak..... Jučer, u nekom anarhničnom razmišljanju, krenuo sam kumici... pun suza i dojmova koje ni danas ne posustaju ( a kako i bi kad se lista...širi..), htio sam samo malo odagnati misli, izljubiti malenu za kraj školske godine, popiti sokić.... i dok sam se vozio, obzirom na pravac kretanja, sjetio sam se kako sam jednu dragu osobu pozvao na koncert Hladnog piva u listopadu.... kada sam bio siguran da će tada sve biti iza mene, da će prestati ove traume...a tog trenutka, dok su suze same klizile, dok sam se pokušao sabrati, jedino sam bio siguran da bi mi jedna pivica dobro legla ...da jedna.. i dok sam tako vozio..nešto mi je, na mostu Slobode, upalo u oko.... auto, tablica, osoba.... a da taj čas odemo na pivo? Doduše, bez koncerta...ali, ipak pivo....gledao sam u tako poznato a tako daleko lice... lice koje nikada neću zaboraviti.... no ipak..i sam pogled u ovom trenutku, podsjetio me na sve lijepe i tople riječi, podsjetio me na svaki trenutak...i već sam uzeo mob... nazvati, pozvati na kavu, pivu...ali, sjetio sam se da se na nepoznate brojeve ne javlja.... a moj...moj je izbrisala..... no, ostao je taj predivan pogled, vidio sam i nove okvire od očala, vidio sam.....ma vidio sam svašta...ali samo sam ispratio pogledom, doslovno, sa svih strana...i, onako zbunjen, ugodno iznenađen.... zaboravio kud sam krenuo.... i dok je kumica čekala..... ja sam „pobjegao“ u zadnjem trenutku na drugu stranu (put je trebao biti isti...pa da ne ispadne... ) i na kraju, ovako smotan kakav jesam, sa nekim sasvim drugim mislima, našao se na svom parkiralištu.... Kako su se danas spoznaje širile, kako se situacija sve više zaoštrava, pospremio sam sve predmete koji bi mogli poletiti .... zar nije dosta što sam svoj, privatni, mob bacio nakon jednog poziva – poziva neizvjesnosti ...? Čak ni moj moralni čin pokušaja spasa jedne osobe zamjenom radnih knjižica nije urodio plodom... kažu, ne , ti ne, još..... I da, tužan sam.... kažu da sve što je lijepo, kratko traje...a ja, ja onda mogu biti sretan da je to lijepo, uz povremene loše trenutke, opstalo 25 godina.... Osjećam se kao izdajnik koji je trenutno ostao, izdao one koji moraju otići, osjećam se kao najveći gubitnik jer.... izgubio sam velike prijatelje kao kolege, izgubio sam onaj neki čudan osjećaj radosti u radnom prostoru... osjećam se izigrano, prevareno a u istom trenutku se sam osjećam kao onaj koji je te iste prijatelje izigrao, prevario... Da li sam mogao učiniti više? Da li me može zadovoljiti moj pokušaj spasa jedne osobe...jer, nisu bitni ljudi...ne uvijek, bitan je broj...ja...ja sam očito, krivi broj... da, teško je izbaciti svu gorčinu i jad.... ali..... Sada preostaje – skupiti se... .pokušati, ma na koji način, naći snagu ali i volju za svaki novi dan...a nje...nje nema... kao da je isparila..... baš kao i sva tekućina na ovoj temperaturi..... zato, vraćam se na pivu... možda ipak, iako sam, prekršim još jednom obećanje (pa dobro, to je tek treći put...:) i popijem koju...litru dvije .... Malo me pucaju sjećanja... sjećanja na prve radne dane, na kolege kojima sam sada prisiljen gledati u leđa...danas ja njima, uskoro još veći sretnici meni.... vrata se polako zatvaraju.... no, kako kaže ona stara „jedna se vrata zatvore, druga se otvore“..iskreno, meni koja god su se zatvorila ostala su čvrsto zabetonirana a nisam, nisam primijetio da su se ijedna odškrinula..a kamoli otvorila....no, uvijek postoji prvi put... možda je to baš sada.....možda...ko zna...niko ništa ne zna... A kumica...sokić ćemo, ako bude sreće, odraditi u nedjelju kad se vraćam s ranča......jer, zaslužila ga je...a i, nisam je dugo...jako dugo vidio....naravno...pod uvjetom da idem na ranč...na što ću se.... u inat sutrašnjim, najavljenim turbulencijama, novim neizvjesnostima, možda i neuspjesima, nastojat prisiliti.... skupiti snagu, izbaciti emocije i, kao robot, krenuti dalje.... samo...mogu li ja to? I, posebno za moju „divljakušu“.... i da se nikada nisi usudila zaboraviti me! Ma... neću ti dozvoliti! |
- 19:50 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||