smotani

nedjelja, 20.03.2011.

osmijeh..... , nakon svega :)

Nakon kolapsnog tjedna i još strkovitijeg petka, pobjegao sam na ranč brzinom munje – ne ostavljajući prostora ni vremena ikome da mi dodijeli kakve zadatke.... vikend, bar još dok mogu, pokušao bi ostaviti za svoje skupljanje pozitivne energije i pražnjenje od one loše koja se preko tjedna nakupila. A ovaj me baš i nije mazio..... Vikend, kojem se toliko radujem, proletio je brže od onih velikih, čeličnih, ptica koje mi iznad glave pokazuju, u tragovima, nekakav put... ma ne, ne moj....moj je i tako već negdje zapisan – ja ga samo ostvarujem, dan po dan.... ali, kada u tom ostvarenju uz čuda teških i gorkih stvari zavirim u svoj vrtek, livadicu, šumicu u neposrednoj blizini – tada je i taj put, ma koliko trnovit, bolan, pun nekih nepredvidivih zamki, šokantnih spoznaja, razočarenja u ljude - ljepši, svjetliji, nasmijaniji...i ništa, baš ništa ne može ga pokvariti – makar za vikend..... I dok sam prčkao po cvjetnjaku u kojem, sad već poprilično, niču i rastu poneke biljke – narcise, tulipani... opet sam se, iznova, ljutio na mišeke koji su mi poklopali dio lukovica.... ja uživam u pogledu na njihov plod a oni u njihovu okusu - i ko kaže da nema povezanosti..... iako je poprilično zahladilo, iako je vjetar puhao ko lud, nisam se dao smesti – subota je provedena u daljnjem rezanju divlje „živice“, malom piljenju drva ( čak je i motorka nakon zimskog sna upalila od šezdeset i neke...i pitam se zakaj me boli ruka? ), a negdje pred večer...sjetio sam se da nisam ni pogledao jabuke koje sam ostavio da se ukisele u ocat.... potpuno sam na to zaboravio.... no, ocat izgleda predivno.. procijedio sam i ostavio ga još neko vrijeme.....do spremanja u boce... uskoro će i berba salate iz vrta pa će mi i taj začin trebati..... Naravno, zvijezde pjevaju su bile neizostavne uz brzinski rad klope, nakon čega sam, umoran ali zadovoljan, zaspao ko klada. Oduševljavaju me ti moji vikendi kada legnem totalno iscrpljen, zaspim ko top.... ma i buđenje nakon dva, tri sata je sasvim drugačije nego doma. Kako nisam imao neke specijalne zadatke za vikend nisam nosio niti lap pa je ostatak noći protekao u razvrstavanju razno raznih šarafića, čavlića i inih čuda za koje nikada nemam vremena. Super, sve sam to lijepo razvrstao i samo se pitam....koliko će dugo tako ostati? Nekako, sumnjam da ću, čim ih zatrebam, opet sve smjestiti u istu „ladicu“ bez obzira na veličinu i vrstu.... pa ne mogu ne pratiti svoj nadimak.... Ipak, koliko god smotan, nisam zaboravio pogledati malo i Iveka i njegovu, ne baš dobru vožnju, ali nije me bilo ni briga.... veliki kristalni globus u njegovim je rukama, a drugi mali, zaslužen tijekom cijele sezone, donio je predivan osjećaj bez obzira na tu posljednju, ovosezonsku, vožnju... jer, ovaj se uspjeh gradi godinama, ne ostvaruje se u jednoj dobroj trci već jednim dugotrajnim, mukotrpnim ali i temeljitim radom. Zato, Ivice, još jednom iskrene čestitke...i ovdje... sad malo odmori, uživaj u uspjehu....zaslužio si! Gotov je odmor... sutra ispočetka.... naporno i dinamično, pomalo iscrpljujuće, ali, kako rekoh, barem ostaje manje vremena za neke mozgalice kojima ne vidim smisao, rješenje... za „mozgalice“ koje su postojale samo da bi neki vježbali sebe.... možda grubo zvuči, ali, nakon svih spoznaja, ne vidim im drugi smisao... a kako sam se ja u tom vježbanju osjećao nije niti bitno.... ipak, jedno znam – takve vježbe više nikome neću dopustiti... ne, nisam ja sprava za vježbanje ... nekima..... možda sam prekasno shvatio da onaj put o kojem sam na početku govorio, odavno zapisan već mojim rođenjem, nije promjenjiv....ako sam se ponadao da ga mogu promijeniti, očito je, prevario sam se.... no, uvijek se nađu neki skretničari koji za to daju nadu....kasno shvatimo da smo tek njihova usputna stanica.....a da oni vješto znaju graditi svoj put..... jedino, nadam se da se neće jednom i sami, poskliznuti na njemu... za svoje dobro..... ja ako se i poskliznem ne mogu jako pasti, neće više moći boljeti...jer, neću dozvoliti, jer, letim nisko...... za razliku od tih i takvih..... koji, ma koliko podigli glavu, ma koliko se pravili veliki u stvari su ..... tek sada pokazali pravo lice.... Osmijeh izgubljen u vremenu Noć je.... tišina se obavila oko svake stijene A ja, ja pogledom u oblačno nebo dozivam vrijeme Vrijeme koje kao pratilac vječni U meni unosi neki nemir Tad prisjetim se dana koji u životu nešto znače Tad prisjetim se iskrenih osmjeha što iz njih zrače Pitam se kolike snage za takav osmijeh treba Pitam se da li i on je dar s neba? Osmijeh je toliko jednostavno usnama prikazati Osmijeh je toliko lako svijetu pokazati No iskreni osmijeh teško je srcu dokazati Kad ono svaku umjetnu stvar zna prokazati No, ponekad i srce zapne na tome putu Ponekad i ono ne vidi tu sjenovitu ruku Jer iskreno i čisto prilazi svakome danu I raduje se svemu što pojavi se na njegovu pragu A kada se popiknemo na tome pragu Tada ugledamo tu svjetlosnu manu Sjene što se nadviju nad nas Kao da u našoj hrani traže spas Ma koliko se otimao pobjeći ne mogu Ma koliko želio ne mogu izbjeći podmetnutu nogu Samo ću, pridižući se s poda Provjeriti stoji li gdje još koja noga Neću, neću je nagaziti težinom svojom Nadat ću se nekom vremenu boljem Kada ću pri padu i sam vidjeti nečije lice Koje podmeće noge – netremice Jer jednom se i ta noga umoriti mora Jednom i ona dočepat će se poda Ne, neću ja likovati tada Već pružit ću ruku i kod takvog pada I znam, znam da će mi se opet obiti o glavu Ali ne mogu se oteti dojmu o postupanju pravu Ma kako možda razum drugačije zbori Srce je jače... a ono se uvijek izbori A glava... možda boljet će i opet Možda ću opet učiniti okret Ali osmijeh koji možda nije čest Za mene je uvijek radosna vijest Jer ja ga samo iskreno dijelim I dajem bićem svojim cijelim I ma koliko puta od drugih čitao ga krivo Vidjeti ga i osjetiti, uvijek je milo Zato osmijehu dajem otvoren put U životu ma koliko (ne)bio dug I ma koliko manje on licem mojim kruži Uvijek se s njime ja volim družit

- 21:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #