smotani
ponedjeljak, 14.03.2011.
Konačno proljeće :)
|
Konačno sam pogodio dobro vrijeme za „akcijski plan“ na ranču. Kao i svako proljeće, potrebno je obaviti generalku iznutra ali i primiti se vanjskih radova. Iako pomalo na kraju snaga, što psihičkih, što iscrpljen tjednim aktivnostima, znao sam da će me, samo pogled u prirodu, oporaviti i dati mi snage i za rad ali i za uživanje. Po dolasku, prvo sam obišao malo oko kuće provjeriti da li je zima prošla dobro, ima li kakvih „izvanrednih“ aktivnosti.... pogled na bačve u kojima skupljam kišnicu za vrt i cvijeće oduzeo mi je dah – ja u kratkim rukavima a ovdje, ni manje ni više, led....  Brrr.... produžio sam korak ne želeći se smrzavati.... znao sam, osjetio sam da je proljeće u zraku, i..... nisam se prevario – visibabe, od kojih je prije par godina bila samo jedna, sada se, polako ali sigurno šire.... vjesnici proljeća, osim u zraku, vidljivi su i oko kuće....... šafrani i jaglci uz neizostavne visibabe u punoj su snazi pokazali čaroliju vremena......    Ovako opijen pogledom teško sam se odlučio za unutarnje aktivnosti – htio sam uživati u predivnom vremenu...no, unutrašnjost zove – koristio sam svaki trenutak pobjeći na zrak, opiti pluća čistim zrakom, umiti oči, iako pomalo golim, ali pogledom proljeća......   Unutarnja generalka potrajala je do subote navečer, kada sam, umoran, opijen i zadovoljan, zaspao kako već dugo nisam – doduše, dva, tri sata ....ali, zdravog sna..... uz TV i neka prčkanja po kući jedva sam dočekao jutro kada sam, sav ozaren, izjurio u akciju – farbanje voćaka, rezanje živice i još neke prateće sitnice koje je trebalo učiniti. Naravno da nisam završio, ali, zadovoljan sam obavljenim i ovim umorom koji me svladao – nisam bio u stanju ići doma pa sam, ujutro, ranom zorom, krenuo na posao .... Iako malo bole noge, ruke, cijelo tijelo kojima sam naprasno prekinuo zimski san, osjećam se zadovoljno.... čak me i sunce malo uhvatilo u licu, napravilo trag na rukama .... i ništa, baš ništa mi nije moglo pomutiti taj osjećaj.... danas, u jednom dramatičnom trenutku na poslu, kada su sa svih strana frcale iskre, podizan ton, mirno sam, u svoje misli, dozvao slike vikenda     I baš ništa i niko, ma koliko se trudio, ma koliko htio, neće mi pokvariti ovo zadovoljstvo koje, siguran sam, trajat će do petka....a onda....ispočetka – bježim po novu dozu snage, vitamina, energije...a svi koji je rasipaju na razno razne načine, najviše da povrijede druge, zadovolje neke svoje pomalo čudne ciljeve, frustracije ili želje za ovladavanjem u tuđim životima, istrošit će se, izgubit će se ne znajući vrijednosti života, ne znajući koliko su mali ma koliko „veliki“ bili...... a ja...ja ću i dalje uživati i veseliti se malim stvarima, sitnicama koje život znače ..... i iskreno kročiti u svaki novi dan...... ma što me u njemu dočekalo...... ma kako bolilo - uz ovu ljepotu osjećam novu snagu za svaki izazov, nadam se spreman za sva iznenađenja koja život nosi - ako su lijepa ko ovo proljetno buđenje.... širim ruke ....  a ako nisu.....  |
- 21:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||