smotani

nedjelja, 13.02.2011.

Bečki molim........

Što reći? Ne znam – iskreno, dojmovi su mi još uvijek tako jaki i mislim da neću znati opisati osjećaje. Počelo je jutarnjom jurnjavom, jer, trebalo je još neke poklone ( za ostale slavljenike) „urediti“ , otići po cvijeće za velike slavljenice ali i za malu, kojoj sam poklon i poljupce izručio u četvrtak, ali, jučer, zbog cijele „režije“ nedostajao je mali buketić.... od jutra luda jurnjava, htio sam ubaciti jednu kratku kavu ugodnog iznenađenja, ali, nisam stigao..... onda beži doma, tuš, presvlačenje u pingvinovo odijelo.... pa ne znam to posložiti, pa šizim jer niš ne stoji kak treba... zove Tihana... gdje si? Ma još se spremam....naravno, uslijedio je urnebesni smijeh i mala strelica – pa kaj nemreš šminku odabrati? Grrrr... na kraju je shvatila da sam na rubu odustajanja od ovih repića i umjesto da ja dođem po nju, ona je došetala do mene... malo me „poredila“ jer naravno, smotani je to na sebe obukao ko da me Sava poplavila – pa kad to ne znam nositi ( bolje da sam ostao na odijelu). I, konačno, nakon popriličnog kašnjenja, krenuli smo.... Naravno, cijelo to vrijeme i kumovi su morali glumiti neke nezgodancije kako mala ne bi niš skužila jer, odlučio sam, dočekati malu Princezu ovako pingvinast, otvoriti joj vrata, pružiti ruku, dati mali buketić i uvesti moju ljubimicu u restač. Mozak im je popila, ali, to je bila njihova briga..... Kad je Tihana, konačno, javila da smo krenuli, odahnuli su...... Naravno da je većina već bila tam i kad sam se pojavio nastao je tajac.... da mi je bilo u zemlju propasti... pa kaj svi gledaju u mene??? Nakon toga čuo sam neke uzdahe olakšanja – naime, zbog svega što me sastavilo ovih dana bili su uvjereni da sam odustao ne samo od pingvina već i od dolaska.... e pa ne može – e to, ne može! Brzo sam si, onako gospodski, jednu zapalio dok nisu pristigli kumovi i bio ko na modnoj pisti ... daj se okreni, pazi ovo, daj probaj ovak..aaaaaa..... kaj si niste muževe u frakove oblekle i njih redile Dok je kum prilazio autom malo sam se sakrio da me vražičak ne ugleda...jer, ode mi iznenađenje... stao je, i mala je već počela otvarati vrata kada sam, onako ritualno ( čitajte, barabski) otvorio vrata, pružio joj ruku....a ona..... u šoku! One predivne oči su me gledale, usta su bila poluotvorena.... ne znam koliko je to trajalo ali, za mene je bila cijela vječnost.... i onda je, onako dječji, zaboravila na svoju damsku haljinicu, na elegantni izlazak iz auta, iskočila ko mala vrtirepka, i hop...u zagrljaj.... nije bitno što si je svoje „salonke“ malo zglancala u moj frak, nije bitno kaj me je celoga odmah „raštimala“, nije niti bitno kaj je cilindar odletil iz ruke, bitan je njen osmjeh, veliki i jaki zagrljaj, velika pusa i... kak si pravi! Nakon ovog hajdučkog pozdrava - kad sam se već spomenuo Hajduka – sretna ti Ajduče 100 godišnjica i doživio ih, barem, još 100!!- opet sam se moral poravnati i s cilindrom na glavi, šćapom u jednoj ruci a pod drugom se zahaklala moja ljubimica, krenuli smo u restač – već su me leđa počela boljeti od uspravnog hoda.... no, čim smo ušli, sjeli, sve je polako prelazilo u atmosferu kakva i priliči ovim slavljeničkim trenucima..... kako smo bili negdje oko vremena ručka ( kako kome) krenula je i lagana papica – onako, u nizu – pa ko što dograbi..... dugo se već nismo ovako okupili i bilo je svakakvih vijesti za ispričati ... između ostalih, Pomorac je, sav ozaren, sa svojom dragom objavio „ i drugo je na putu“ – ma bravo prijatelju – naravno, već sada sam morao obećati da ove krstitke neću preskočiti kao prošlogodišnje... i neću prijatelju, vjeruj, jer više nikada neću dozvoliti da mi se ponovi razlog zbog kojeg sam krstitke propustio sa tvojim prvim podmlatkom. Nadoknadit će to Smotani. I tako, atmosfera je bila sve opuštenija, uz zdravice, čestitke, pala je i po koja pjesma...a onda... onda su se muzikaši počeli lagano zagrijavati..... e sad sam i ja postao malo napet – kada je taj čarobni ples? Naravno, još uvijek „ništa nisam znao“.... i, kada je Tihana poželila jedan ples otplesati, ja sam se pristojno digao, poveo ju prema podiju, a malena je utrčala sva zbunjena.... „teta Tihana, treba te nešto moja mama..:“ Tihana me pogledala, namignula a lagani joj je osmjeh odavao neizrečene riječi...“sad si ti na redu, preuzmi....“ i dok se nisam niti snašao, malena me primila za ruku, povukla prema dole da mi nešto šapne....“kume, ajde ih pitaj znaju li svirati valcer....“ aha, sad je taj trenutak.... a ja kao, poluzainteresiran, pitam „zašto? , pa kaj ti se ne sviđa kak sviraju?“ ma ne, ne... ajde, idi ih pitaj...i, krenem ja prema dečkima, prenesem pitanje, dečki, naravno, klimnu glavom da znaju, prenesem klimanje Sanjici a ona dotrči brzinom munje.... i, ni pet ni šest, „hoćete molim vas za mog kuma i mene odsvirati Bečki valcer“ dakle, kad nisam prasnuo u smijeh ... pa nisam ih pitao za Bečki.... ali, dečki, koji su naši prijatelji također su znali za plan ...i, pripremili su se sa nekoliko predivnih Valčeka... a prvi, naravno, Bečki ( ma meni su svi, pravi Valceri – Bečki) – ( ovo je zbog ljubimice jer je, naravno, uz njega i naučila Valcer u plesnoj školi), koji je, uskoro, svojim notama razgalio mnoga prisutna srca..... na prve taktove pogledala me, pitala da li bi s njom otplesao i, lagano se naklonila.... Bože, kako sam je taj tren htio zagrliti, izljubiti...ali, morao sam se gospodski ponašati prema ovoj maloj dami... pružio sam joj ruku, poveo je prema plesnom dijelu ...i..... zaplesali smo.... malo me mučila visinska razlika i mali koraci moje cure, ali, vježbao sam to doma – da ju ne ponesem u dva koraka..... ma naravno, odmah me polovila, odmah nas je trema prošla, opustili smo se i zaplesali..... ostao sam bez teksta – kakvo držanje, koja ozbiljnost – baš kako je u plesnoj i učila – ma koja mala štreberica...ali, ništa od toga ne bi bilo da nema one ljubavi za ples koju je, definitivno, pobrala od mame..... i dok smo plesali krajičkom oka ugledao sam Tihanu kako se smješka i misli si – gle malu kako mi je otela partnera, Eu koja je sa nekim predivnim osmjehom pratila naše korake, tajo joj je bio ko puran, a mami, čini mi se, vidio sam pokoju suzu – a ja... ja sam se osjećao jako, jako važno..... Nakon plesa otpratio sam mladu damu do stola ... kako je i red, zahvalio se, a usput maznuo iz vaze jednu ružu koju sam držao iza leđa.. kada je sjela, onako frajerski ,,,ne, ne, đentlmenski, pružio sam joj ružu i izljubio malog vražička..... ( za ovu gestu kriv je filmić prike Gavuna kojeg mi je poslao kao podršku) Naravno da sam prvo morao malo doći k sebi od emocija koje su me preplavile...sjeo sam... punica me zagrlila i onako tiho šapnula „ sinek, nikada se nemoj promijeniti“ pogledao sam je i htio sam nešto reći...ali, samo je tiho rekla...pssst... poslušaj me, molim te.... I, naravno da sam shvatio da je nešto načula, naravno da sam skužio da se raspitivala zbog nekih mojih koraka, ali, shvatio sam da njoj ne moram ništa niti reći – pa ona me upoznala u svim fazama mog života... njoj ne mogu ništa sakriti, ali, niti ne želim...konačno, među prvima sazna sve moje uspone ali i padove..... u to ime, u ime ove predivne žene, u ime ovog plesa kojeg i sada u mislima plešem, popio sam prvog gemišteka.... poslije više nisam brojao...no, no...nisam pretjerao Ea je budnim okom sve pratila (šala, naravno) Kako je vrijeme odmicalo, tako je i atmosfera bila sve opuštenija, luđa, veselija – jedino se nisam baš najbolje osjećao u svom pingvinu...ali, kada sam uspio prebroditi tu prepreku, opustio sam se do kraja – rasplesao se, u inat Mladenovim vapajima „ pazi mi na cipele“, u inat svemu što me tako revno „voli“ ovih dana, u inat onima koji, očito, imaju samo jedan cilj u životu ( ne, taj cilj neću niti spominjati, neka oni s njim žive a ja sigurno više neću biti sredstvo za ostvarivati ga)....Moram priznati prijatelju, cipele su ti i za step dobre – si vidio kako, ipak, nisam izašao iz forme sa Eom i Irskim plesom kojeg toliko voli... dobro, noge su mi davale neke povratne informacije koje, valjda od buke, nisam dobro čuo – ali, zato danas sasvim jasno razaznajem što su mi govorile... Bilo je već oko sedam osam navečer kada je mom velikom prijatelju, nesuđenom kumu ( e stari, takav buš i ostal) pala na pamet ideja da otpjevamo našu verziju „pionira malenih“ Ne, nije to ništa pogrdno ili uvredljivo na tu temu već smo, na tu muziku, davnih dana, sklepali neke stihove, i, prema potrebi ali i sjećanju, svako ima svoju rolu..... naravno da je Pomorac, usljed dugih plovidbi zaboravio svoj dio...ali, izvukao se totalnim preokretanjem naše pjesme u nešto neponovljivo – od pionira skrenuo je na barku malu ( a o čemu bi Pomorac nego o barci) i totalno nas ostavio bez teksta – jer, tu, njegovu izvedbu, sklepao je on, dugih pomorskih noći na nekoj palubi usred oceana – i, ne samo što smo ju prvi put čuli nego smo shvatili da ima i dara. Naši prijatelji, mužikaši, sve su to lijepo popratili glazbenim notama, malo dodali svojih začinskih pjesama, i, atmosfera je bila neponovljiva. Uhvatio sam se par puta da su mi misli odlutale, ali, tada sam se brzo primio bilo kakvog razgovora samo da pobjegnem od njih... Neki su polako odlazili a neki tek dolazili – koja promenada – doduše, ova ekipna slavlja i jesu ludilo za „dugo“ druženje u kojem najviše „nastradaju“ slavljenici od kojih se očekuje da budu prisutni cijelo vrijeme.... negdje oko ponoći polako smo se počeli spremati...no, ne, nije nastupio razlaz – nastavilo se druženje u manjem broju u kućnoj atmosferi ... glavna tema bio je naš ples.... naravno, naravno da smo, po ne znam koji puta, ponovili ples, ali, sada već bitno opušteniji i uigraniji.... Sanjice (oprosti što ti tepam, ali ti ćeš zauvijek biti moja Sanjica), možda jednom, kad odrasteš, ostane ovaj trag mog dijela života, možda i pročitaš puno dogodovština koje sam proživio s tobom a dio njih podijelio ovdje sa dragim blogoprijateljima (ostale ćeš, siguran sam, naći u mojim dnevnicima), možda pročitaš i o ovoj euforiji koja je vladala za ovaj ples i saznaš da su mi odali tajnu koju si mi pripremila i pomisliš da je bilo na silu.... – Molim te, nikada nemoj posumnjati da ovaj ples nisam otplesao sa emocijama koje ne znam, od topline i miline, opisati, nikada nemoj posumnjati da me iko nagovorio, da to nije bila moja želja. Ti, sada kada to čitaš, znaš da sam uvijek ispunio sva svoja obećanja koja su ovisila o meni, ti znaš da ljubav koju sam imao za tebe nikada nisam uvjetovao, nikada kupovao – ona je, jednostavno, postojala za tebe... da sam, koliko sam znao i umio, bio Kum kakav on i treba biti, bio tvoj prijatelj u svakom trenutku, tvoj zaštitnik ali i jedan veliki kritičar. Možda, sada kada ovo čitaš, možda sam to još uvijek, jer.... takav sam. Emocije koje su i sada u meni ne znam i ne mogu opisati...ali znam, znam da će me grijati cijelog života. Ovo je, za mene, bio poseban dan. Hvala ti na njemu, hvala ti što izrastaš u jedno predivno, toplo i drago stvorenje, hvala ti na predivnoj ljubavi kojom si oplemenila moj život, na dječjoj zaigranosti i iskrenosti, na predivnim znacima pažnje kojima si moj život učinila smislenim ...i, molim te, (poslužit ću se riječima svoje punice) nemoj se mijenjati ... samo rasti i nadograđuj te predivne osobine u sebi. Voli te tvoj kum! Uz mnogobrojne mailove podrške za ovaj moj „nastup“ izdvojio bi, Prika Gavune tvoj – koji me nasmijao do suza....i, iz kojeg sam, onaj dio s ružom, iskoristio na najbolji način ;) A mail drage mi Pahuljice svakako sam htio podijeliti i s vama – samo, u .pps je verziji pa sam ga, ne baš originalno, pokušao napraviti u vama vidljivom obliku.... i da, jedan Bečki molim.......

- 21:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #