smotani
nedjelja, 06.02.2011.
program tvog "kompjutora"....
|
Ludog li tjedna. Od sprovoda, bolnica, babinja, posla, pa opet bolnice i opet bježanije doma.... no iza mene je, ali, moram ubuduće paziti da niko ne posumnja u moju stabilnost i da me opet ne sprtljaju u bijeli kombi. Koje ludilo – više čovjeku ni tlak ne smije skočiti, pumpica preskakati a da odmah ne pomisle da će i mene ispratiti u vječna lovišta. Ma hoćete, ali, rekao sam, kad dođe plaća – da si možete popiti, a poslije, bome to i platiti. – pa ne bum valjda i tu rundu ja moral platit? Naravno, u svakoj šali pola je istine.... kako god, uz svu ljutnju mog doca i nevjericu u neke stvari, objasnio sam da nekada medicina nema objašnjenja – i nisam siguran da li je uvažio protumišljenje, ali, već podobro izmučen sa mnom ( a kako li je tek meni?) slegnuo je ramenima i konačno je izjavio...“kako hoćeš...“ . sada, kada sam i tu brigu riješio, bacio sam se na završno rješavanje još nekih papira – koje uvijek odgađam .. ali, kako nikad ne znaš kad ti je kraj ( u to sam se dobro uvjerio ovih dana) barem da te neke stvari riješim dok mogu – ima tu još trčkarija, ali, vidim kraj za koji dan i to me veseli. Barem jedna ladica mog života bit će pospremljena kako treba. Ona ladica na poslu – tovari li se, tovari. Papiri koji vire na sve strane tako me okrutno podsjećaju na informatizaciju da se pitam..... ma bolje da se ne pitam..... te kantice su i tako, čini mi se, postale samo pisaće mašine, pomoćno sredstvo za izradu onih ludih grafića na raznorazne analize koje, da bi napravio, trebaš otpiliti pola drva ... čuvajmo šume i atmosferu - baš mi palo na pamet. Jedno sam siguran, ja neću vidjeti kraj te informatizacije – ona je vječna i tehnologije uvijek napreduju dok mi nazadujemo. No, ubacivanje u novi radni tim nimalo mi nije dalo bolju sliku o istome – čini mi se da vrtnja na ringišpilu pokazuje slikovito stanje u kojem se nalazimo. Kad dobimo novi program kujemo ga u nebesa, hvalimo ga... a kada ga ne upoznamo, kada ne znamo ga pročitati , kada se ne znamo njime služiti, kada ga podcjenjujemo misleći kako smo samo mi i jedino mi pametni, onda je on kriv za sve i treba novi. I sada neka se ja s tim borim? Evo je, ubacuje se i treća ladica – ladica života (koja nema veze sa drugom, samo me slikovito dovela u vezu s njom)....podsjeća me to na ljude koje sudimo i osudimo nakon što smo ih jako hvalili, tapšali ih, zahvaljivali im ( iako svemu tome nije bilo potrebe, jer, ljudskost je ljudskost ili nije?)...a onda, kao grom iz vedra neba, pogodi vas kanonada uvreda, otrovnih strelica koje pokazuju da ste jedna velika protuha, niškoristi, propalica i pokvarenjak.... i sada ti to popravi? Ma nema tu popravka.. a kad tako nešto doživite na svom „programu“, na sebi, onda se, doista, zapitate štošta... gledate „početne radove tog programa“, vidite i rezultate i onda, kada dobite „stručno i analitičko“ mišljenje „komisije“ ( koja, btw, od svih je najmudrija i najpametnija a čini mi se samo želja za dominacijom joj je najjača strana) pitate se – kakav ste to čovjek? Ma ko me uopće drži na životu? I onda, jednostavno ili ne, donesete neke odluke .... u firmi su donijeli odluke o uvođenju programa, a ja, i ja sam donio odluku.... od popravka kvarne i neiskrene robe (svojom ili tuđom voljom) nema koristi... da barem ljudsko tijelo može izbaciti onaj error – ali, ne, ne sebi kao što je napravio meni već onima koji uspiju tolike nelogičnosti dati „programu“ a koji, jednostavno, to ne može podnijeti... i nije ni čudo da se sistemi ruše, da ljudi „pucaju po šavovima“.... kako takvi ljudi mogu nekom logikom opsluživati prave programe kada su u stanju, u par minuta, barem pet puta pobiti svoje riječi, iznjeti hrpu nelogičnih podataka, gluposti kojima, a da možda i nisu svjesni, vrijeđaju i obezvređuju ljude koji su im navodno dragi i do kojih im je stalo i koje (pitam se od čega?) „štite“ ( hvala ti Bože što nemam tako „vrijedne“ prijatelje da me brane a blate) koje, kada ih stavite na hrpu, naprave jedan big bum – i kažu, kanta ne valja... ma je kanta, samo koja... postoje kontejneri za takav višak... a kontejnera barem oko mene ima dovoljno. Ipak, ne mogu shvatiti razmišljanja takvih ljudi..... danas si super, a sutra si propalica – ... .zapravo, jasno mi je – kada program , odnosno čovjek, nije sposoban biti pink ponk loptica, biti vreća koja prima udarce, biti kunić nad kojim neko vrši pokuse i jača svoj ego, tada je najbolje reći „ne valja“ i time... time su riješeni svi problemi.... i sve bi to i donekle razumio da nema onog poriva – razderati vreću, slomiti lopticu, ubiti kunića.... iskreno, radi dobrobiti jedne osobe, volio bih da je to tako, da je dovoljno program, mene, bilo koga, baciti u kontejner i da je time sve na svom mjestu..... ali, nisam ja tu da više vodim brigu o pojedincima.... mislim da sam baš zbog te prevelike obzirnosti i nekog glupog odgoja pristojnosti, završio pokvaren ..... ali, kako sam i rekao, imam dovoljno kontejnera i, na sreću, oni su prazni – a neka ih puni neko drugi, ja ću, kao i uvijek, ostati kakav jesam – kome paše kome ne, takav sam, a kome ne pašem postoji način da se odmaknu ali, nikako ne uvredama koje im se kao bumerang vrate,...samo, nekada se pitam znaju li se odmaknuti a da ne povrijede, da li su svjesni svojih koraka, ili se ne žele odmaknuti pa vrijeđanjem na to prisile drugu stranu? Ili... ili to uopće nije njihova želja već želja prijatelja koji i u njihovom životu moraju voditi glavnu riječ pa na svakakve načine odmiču sve koji im „nisu po mjeri?“, koji, njihovim „štičenicima“ „otvaraju „ neke poglede, možda čine vrijeme boljim, vedrijim, ..ili, ili sma si previše umislio...? Pojma nemam, ali, kako god... ne bi na takva pitanja trošio svoju energiju koju su i ovako podobro istrošili, iako, nije mi žao jer trošio sam ju iskreno i od srca,.... neka tim i takvima njihovih „komisija“ koje su, sada sam sve više uvjeren i siguran, bile u svakom pogledu i cijelo vrijeme „kume“.. svega što im se događa ( samo sebe krivim kako na vrijeme nisam shvatio.... kako nisam skužio..?) – dakle, kumstvo držim svetim i neka im ga... Još par je dana do ročkasa maloj kumici – malo mi je pokvarila neke „planove“ jer, obećao sam joj nešto pa to moram i izvršiti, ali, nakon ročkasa, siguran sam, više ništa neće biti kao sada. Ma i neka, neka promjena bilo koje vrste – svima će goditi, a meni najviše. Valjda , ne znam .... Do tih promjena, ipak, lijepo je još malo uživati u uspjesima ma koje vrste...ma ne, ne mojih.... Jučer sam, totalno bezvoljan, umoran, ljut, jadan, bio prisiljen na jedno druženje povodom događaja kojem sam dosta kumovao..... uspjeli smo, nakon godinu i nešto, zaposliti kolegicu – ništa pompozno kao ni plaća, ali, s velikom mogućnošću napredovanja – što, naravno, ovisi o njoj samoj. I, iako sam odbijao druženje da ne pokvarim atmosferu, upornost mojih prijatelja došla je do vrhunca kada su odlučili....“ili ti k nama ili mi k tebi...“ razmislio sam i odlučio – ma idem ja, bar ću pobjeći za sat vremena i to je to.... kad me vide poželjet će da ni nisam došao...ali, vraga, to ... to su prijatelji ..... nisu me previše puštali da odletim u svoje misli, pojedinci su znali razlog mom raspoloženju i nastojali, kroz lagana podsjećanja, dozvati me pameti – ako nisam učinio ništa dobra sigurno je, nisam učinio ništa lošega – no, baš te crtice podsjetile su me na cijeli niz stvari koje su mi vratile dobro raspoloženje – mirne savjesti, prvenstveno zbog iskrenosti i otvorenog srca, bez ikakvih zlih primisli koje kao da su neki imali, idem s osmjehom dalje prisjećajući se svega ...i... – nadam se da će taj osmjeh osvanuti i s druge strane – ako ne zbog sreće za svime ružnim izrečenim ( a to je očito bio cilj – povrijediti, pokazati superiornost, nadmoć, snagu...što li već?) a ono zbog te osobe same.... no, iskreno, siguran sam, opet bi isto napravio, postupio i, garant, opet nadrapao – ipak, ona vreća o kojoj sam govorio, možda je sada zakrpana, možda je spremnija na neke udarce, ali, jednako je ranjiva .. no, na tu vreću ja nikada nisam niti pazio – nisam toliko sebičan... Naravno, kada sam spomenuo uspjehe, mislio sam i na našeg Iveka... jučer izvrsno peto mjesto u super điju i povećana prednost u Svjetskom Kupu...a danas...danas odlično deseto mjesto, predivni novi bodovi i lijep zalet ka pobjedniku Svjetskog kupa....bravo Ivice! U tjednu koji dolazi opet je puno uzbuđenja, puno nekih događaja, ali, onaj najvredniji mi je ročkas male Sanjice .... sve ostalo, nekako po inerciji će proći, a sve ružno i loše, siguran sam, pospremit ću u ladicu koja će ostati odškrinuta iz dva razloga – prvi je da me podsjeti na sve lijepo i da mi uvijek izmami osmijeh i toplinu a drugi je da ne zaboravim kako se sve lijepo lako zaboravlja od pojedinaca , kako može prerasti u nešto jako, jako ružno... no, kako sam rekao, ja ću ostati isti – kome paše, kome ne – bar postojanost mog ponašanja neće nikada i nikoga iznenaditi – jer, ono je uvijek iskreno bez loših primisli u bilo kojem trenutku...za razliku od drugih...... I da, počinje nam Svjetsko prvenstvo u skijanju. Cijeloj Alpskoj repki – i curama i dečkima, želim najbolje vožnje a uz njih ide i radost ..... sretno !! |
- 14:30 - Komentari (55) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||