smotani

petak, 19.11.2010.

Doviđenja draga Bucka....

Nije da su mi ovi dani bili od ruke.... neka strka, zbrka dovodila me do ludila ali i do kasnog povratka s posla. No, iako ovom tempu ne vidim kraj, zadovoljan sam jer vidim da su neke stvari dobile svoje prave riječi, da smo konačno došli do malog sređivanja stvari – samo, nadam se kad sve sredimo ( što je, ne našom greškom u neredu – samo da se zna) da će nas veliki pustiti da i «uživamo» u tom redu.... kako bilo, lete mi dani... evo ga na, opet je petak...... Ovaj mi je tjedan bio «malo teži» – osim sjetom i tugom za Vukovar, prisjećanja mojih dana provednim na tom području, bio sam i tužan za gubitkom prijateljice, susjede, «žene»... s kojom sam dijelio razred a jedno vrijeme i klupu..... zato, nakon današnjeg posljednjeg puta s njom, ovaj ću post posvetiti njoj..ali, ne tužno – jer ona to nikako ne bi željela – ispričat ću vam jednu dogodovštinu o kojoj se još uvijek priča..... a koju je sama, nedugo, opet izvukla «iz arhive» Bili smo, šesti razred – nestašni, blentavi, ludi – ali još uvijek zaigrani – čini mi se da moja ekipa nikada nije htjela odrasti.... pored škole bila je mala šumica ( govorio sam o njoj kada sam vas upoznavao sa svojim kvartom) u kojoj je bilo raznih grmova, drveća, zaklona i ko zna čega sve ne.... znali smo pod odmorom odjuriti u nju i verati se po drveću kao pravi Tarzani.... doduše, bilo je i nekoliko Đejnica ... i tako, jednom prilikom za veliki odmor, zgrabili smo sendviče i bris u šumicu. Pola je razreda razmišljalo kakvu spačku napraviti na slijedećem satu – imali smo kemiju a nije da smo baš nešto ludili za njom.... i, verući se tako po «lijanama», skačući kao neki zečevi – opal sam s grane ko vreća pijeska. Uf, sad me trtica i leđa zaboliše.... svi su se prvo dobro nasmijali, zajedno sa mnom, ali, kako se nisam dizao nastala je mala panika. Kaj ti je? Si se razbil? I polako, kad je prva bol prošla pokušao sam se dignuti – nije mi uspijevalo ... nisam znao što me više boli – rit, noge, leđa ili ruke.... i, ekipa se polako skupi oko mene, pridižu me a ja, ko pravi Slovenac – jodlam li jodlam... pokušao sam koraknuti .... jok.. nejde.... već je zvonilo i svi su se rastrčali i zbrisali u školu – da ne zakasne.. a ja, ne da nemrem trčat nego sam jedva nogu pomaknuo.... Bucka je ostala sa mnom .. polako me pridržavala dok sam ja «jurio» prema školi. Naravno da su htjeli zvati razrednicu..ali, ja ni čut – ma nije mi niš... znao sam ako joj kažu opet će mamu zvat u školu, pak bu morala izlaziti s posla, a ja budem, po običaju, imao sate i sate razgovora kako se moram smiriti.... ne, nikome ni riječi – budem ja dotetural... Prolazilo je vrijeme a još nismo ni iz šumice izašli.... i pita mene Bucka... dobro – možeš li malo brže? Ma koliko se god ja trudio...nejde... na to je rekla... ma daj, bum te ja pišeka lončeka nosila... dakle, kao i sada kad sam se sjetio te slike i tada sam umirao od smijeha.... no, nisam ni to mogao, nisam se mogao držati..a ...i... ma kako će me ona nositi? U tom našem prepucavanju nekako smo izašli i šumice i bili na otvorenom, brisanom prostoru, prema školi...kad... opaaaaaaa... .što vi tu radite!?!?!?! Zagrmio je glas koji bi i u najdubljem snu postavio me u stav mirno – nema šanse da fulate ko je to...Direktorica... mucajuć sam pokušao objasniti da sam pao (naravno, ne sa drveta) i da me sve malo boli... pogledala me – kuta je bila prašnjava ( čudim se) hlače blatne ( pa opal sam) .... i komentar koji je uslijedio povukao je priču koja se dugo prepričavala... kaže Dišica – sram te bilo, ovako prljav dolaziti u školu ( a nisam Časna Pionirska Riječ – tada sam još bil pionir, zmazal sam se kad sam opal) ... a moja Bucka... ni pet ni šest – ma, znate – to mu je od klečanja.... kleknuo je da me zaprosi... zaprosio te? Ma, naravno da je kanonada njenog riječomlata krenula.. nisam znao da li bi se smijao ili plakao pa sam mudro gledao u pod i koncentrirao se na ozbiljnost...ali, kada je na kraju te kanonade upitala «i, jesi li pristala?» ..Bucka je, kao iz topa, odvalila – jesam, naravno! Dobro, a kako je onda ovako kljakav? kako je pao? I sad slijedi ono.... «pa htio me je ponijeti preko školskog praga..a kako sam ja malo velika.... i tak..:» Sjećam se da sam tada prvi ali i jedini puta vidio Direktoricu da se nasmijala – ali, baš onako – od srca.... i dodala je..» pa mogla bi ti njega onda prenijeti preko praga..:» a je, htjela sam to, ali nije mi dao... ali, sad ću ja – naglo se okrenula, zgrabila me ispod nogu, podigla i kasom prema školi – ne, još uvijek ne vjerujem ... dobro, Bucka je bila starija godinu dana ( ja sam, naravno, i u školu žurio...) trenirala karate ili judo – ne sjećam se... – možda i to ima veze? Uglavnom, prenijela me preko školskog praga, odnijela u razred u pratnji Direktorice i pri ulasku izjavila... evo mog mladoženje .. i tako smo mi, do kraja škole, ali i dugo poslije bili u braku...sve dok nije zakoračila u pravi... tada sam joj za javnost postao «ljubavnik».... Ko nije znao priču samo je začuđeno gledao kada me u društvu svog muža ( a mog prijatelja ) zvala dragi..... Prolazile su godine. Malo su nas putovi razdvojili pa opet spojili... našli smo se povremeno na kavi, sreli na cesti.... bili smo u toku .... prije godinu, dvije otkrili smo da imamo gotovo iste «srčane» dijagnoze.... muž se znao našaliti da svijećom ne bi našli bolji bračni par... osim što su blentavi još su i jednako bolesni – jedina ( osim spola) razlika je bila u visini – šišala me za glavu i nešto – pomislite taj «svadbeni ples»... Znali smo razmjenjivati iskustva s terapijama, sretati se u šetnjama nasipom, prisjećati se školskih dana.... Baš oko Sanjine godišnjice sreli smo se u dućanu... zapamtila je i ona te dane.... silno je htjela da odemo na kavu – ali, nisam bio od volje... no, kako nikada nisam osjetio njezino toliko navaljivanje pomislio sam... ma idem... možda mi nešto treba reći – tek poslije sam shvatio da je mene htjela odvući od misli.... nasmijala me do suza .... sjetila se našeg «vjenčanja» o kojem već godinama nismo pričali... podsjetila me koliko sam blentav bio u osnovnoj školi i priznala mi da je jedno vrijeme čak zamišljala da joj danas sutra budem muž... e tada smo se oboje nasmijali... iskreno, kako već dugo nismo – zamislili smo kako plešemo svadbeni valcer – skor sam opal sa stolca od smijeha – jer, od našeg «braka» ona me još više prešišala u visini.... na rastanku smo se dogovorili da će jednu večer navratiti do mene...na kartanje...koja ekipa....žena, muž, ljubavnik i prijatelji s kojima smo obično znali malo zakartati se ... .ali, srčeko nije dočekalo...... jednom.... jednom ćemo i tu partiju odigrati draga Bucka....... Hvala ti «Ženo» i za taj smijeh, hvala ti za sve smjehove i suze koje smo dijelili zajedno... I kada sam danas, oprostivši se s tobom ugledao na nebu ovu dugu... Pa i drugu...tik do nje Znao sam da si dobrodošla i na svom novom putu....... Spavaj mirno.... u miru Božjem! i.... neka tihi zvuci, tvoje najdraže pjesme, budu uvijek uz tebe.....

- 21:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #