smotani
petak, 05.11.2010.
konačno....petkovdan ;)
|
Sjećate se moje storije s bravom ? E pa...konačno sam i taj problem riješio..brava promijenjena.... malo sam lakši za juhuhu kunića, ali mogu se faliti novom bravom koja me štiti od mene samoga.... jedino, treba sjetiti i zaključati ju – odvikao sam se od nje Malo skraćeni tjedan započeo je lijepo, tužno i sjetno i cijeli je u tom ozračju. Strke oko primopredaje ali i podjele posla naše nove umirovljenice dosegle su vrhunac. Već smo toliko natrpani da smo pripremili šalabahtere poslova ...pogubili smo se – dobro je, šalabahteri su mi oduvijek bili jača strana.  Naravno da smo odmah vodili brigu da ništa ne prenosimo na buduće majke jer, i tako one, uskoro, jedna po jedna odlaze... trebat će i njihov posao podijeliti.... pa smo, skoro jedno cijelo prijepodne utrošili na malu debatu o povezanosti i ispreplitanju poslova kako bi što racionalnije, već sada, pripremili se na nadolazeće. I, iskreno, za sada smo zadovoljni podjelom, jedino, nismo sigurni kako ćemo to odrađivati... pokušao sam diskretno pitati da li odlaskom umirovljenika, budućih majka, možemo računati na kakvo pojačanje..... dobio sam jedan novi, izbezumljeni, do sada mi nepoznat pogled, ugledao sam bezbroj uskličnika i čuo tiho...“daj, kaj ti je? Barem još 20 % nas je viška!“ nevjerojatno je kako se lakonski barata izrazom „višak“.. ne, ne kažem ja da ga nema...ali je već poput SF-a priča kako se neki gomilaju a neki.... suše... i kako je negdje kronično kaos, a negdje, još kroničnije, hladovina.... Zaključio sam da je informatika donijela jako veliki napredak i olakšanje baš tima – uživaju u igricama, šetnjom netom dok mi, uz tu istu informatiku, grcamo u sve većoj gomili papira jer...stalno nešto pojašnjavamo, dokazujemo, pokazujemo, prilažemo, nalažemo.... kako se sve više gušimo u gomili spornih i neriješenih predmeta od kojih, neki su mi stvarno grana a ne trn, u oku....uživam uzviknuti...Živjela informatizacija ma kojeg oblika ... sve do ovog posljednjeg u kojeg sam uletio nekom svojom tvrdoglavošću, inatom ali i željom za „transparentnim“ i svima dostupnim i razumljivim podacima.... no može li se to u našem zakonodavstvu? Propisi, kada ih gledate pojedinačno – izvrsni su...ali... postoje razno razne odluke, napuci, pravilnici koje, snagom svoje institucije, fleksibilno i kako kome paše, prevode i primjenjuju te zakonske odredbe. U svom se radnom vijeku još nisam susreo sa situacijom da dobijem telefonski poziv u kojem me obavještavaju da mi neće dati pisani odgovor na moj upit jer... imate internet, imate službena glasila, imate.... gospodo, nisam pitao kako glasi članak xy Zakona.... pitao sam, vrlo konkretno, kako je moguće i zašto je to tako kod vas evidentirano! Ali, jasno mi je rečeno – nema pismenog odgovora... šok koji je uslijedio teško vam mogu opisati.... pitanja koja su mi kroz glavu jurila sudarala su se do totalke.... da bio sam na rubu da puknem ko kokica ... ili kokan.... ( jes da je ovo omiljena izreka drage mi osobe, ali, iako sam neki papak nemrem biti kokica) ... da, bedem na koji sam nasrnuo jako je visok...ali, imam ja lojtre! Ne da se Smotani tako lako..... ipak, ne mogu shvatiti takvu kulturu ponašanja....u svom radnom vijeku nisam nikada ne odgovorio ma ni na pitanja od kojih sam dobio napadaje nevjerice....ali, dužnost, obveza, profesionalnost je... odgovoriti – naravno, ako imate odgovor na pitanje, ako nešto ne muljate........ ako..... No, vrag po informatizaciji.... i tak sam dva dana doma zjapil bez neta i bil ko bez rukeTjedan je doista proletio – uz te preraspodjele dopalo nas i luđačko izvješće vezano uz reorganizacije koje se spremaju...danas je bio zenit napetosti ...  a vrhunac – e on je drugi tjedan kada će mi trebati – i ne samo meni – pomoć svakog oblika... jer, nekako mislim, sada se kroji ali bome i reže.......sve...... Ipak, uspjeli smo sačuvati poprilično vedar duh. Na svaku nervozu neko je nešto dobacio i atmosfera je, jedino kod nas, bila sve samo ne panična – dobro, pojačane doze lijekova za smirenje, tlak, glavobolje se ne računaju....Jučer sam, posljednjim benzinskim parama stigao do pumpe..... sve danas ću, sutra ću...a nikad usput... i, konačno, uspio sam stići do pumpe jureći do Lidla... obavio brzinsku kupnju ...vani je već mrak – a tek je 17,15.... ipak, dočekalo me predivno nebo kojem sam, na žalost, morao okrenuti leđa i poći u duboki mrak.... projurio sam Novim Zagrebom, svratio kod frendice, na brzinu, po lap i...doma....  A doma novi šok – već u srijedu mi je štekao net i fon....a jučer... psssst..... nema ničega.... resetiram, palim, gasim, žmigam, preštekavam... jok.... zovem help desk.... resetirajte... jesam...opet... opet... javite se...hoću... i, naravno. Crklo sve..... nazovem opet... dobro, vidjet ćemo dal možemo odavde ako ne neko će vas nazvati...vidim..broj je tu........ da je, moj broj..ma!!! halo, kak me bute nazvali kad nemam fon?? Aha, da... dajte mi mobilni... hm..da se setim – pa ne zovem se, ne znam broj.... iščita on neki broj koji ima upisan..dobro, može, može i na taj.... naravno da se niko nije javio, naravno da nisam mogo na net... ali, kak je i red, danas oko deset zovu sa savjetima što da probam napraviti... ja u ludnici, pišem kaj da napravim...a on meni..dajte odmah da vidimo jel to to... pa, ovaj... na poslu sam.... no, čim sam došao doma (naravno... noć...mrčina...) isprobao sam opet, po ne znam koji puta...sve ispočetka.... ....popravio sam stvar – sve poištekao, prištekao, resetirao, zbombao...i radi ...  I da...najvažnije.... u 16,00 potjerali smo mladu penzinerku doma .... ne može zadnji dan ostati dulje ..i tak joj to niko ne bu platil.... izgrlili, izljubili je...  a, najzaluđenija Šeherezadom... prolila je za njom čašu vode...ala, ala... I tako, dok neki jure u Arenu na Gagu, neki oko Arene, neki nemreju proć... ja, u miru, pokušavam sabrati misli, opustiti se...i, radno ali ugodno provesti vikend...... koji, prema najavama, bit će ispunjen.... |
- 21:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||