Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
subota, 23.10.2010.
o jednoj mladosti...
+ dodatak
Ovaj, ispresijecani, tjedan – prošao je a da skoro nisam ni pošteno progledao. Još me drži ova viroza, ali, kako imam prilike vidjeti u okolini svi nešto šlepamo za sobom ... i to već neko vrijeme... trenutno, u tijeku je drugi krug virusa od kojeg, u pravilu, nastradaju oni koji su prvi krug prošli...dakle, čeka me, po svemu sudeći, još malo muke... I da, čini mi se da je i to povezano sa vremenom – ali, jedno znam – proći će, kad tad. A do tog tad ... gmizat ćemo, naizmjence po dan, dva ostajati doma (kad stvarno nemoć uzme svoj danak) i čekati vedrije dane. Kiša je, hvala Bogu, prestala i odmah donijela malo vedrija lica – doduše...nakratko – osim što najavljuju nove oborine obznanjeno je i da ćemo upoznati novu vodeću figuru – sve što uz tu figuru ide neću komentirati, samo ću reći – laknulo mi je da do upoznavanja nije došlo.... da samo meni.... pih! Paranoju od izvještaja uspješno sam odradio (barem se nadam, no, čut će se), ali, kako su mi ovi dani malo sjetni ja sam zadovoljan ...a ko nije ( mislim, sa mnom...)... neka se žali gospodinu Vakuli – vrijeme je krivo za sve.....
Iskreno, jedva sam čekao petak – doduše, ne iz istih razloga ko prošli vikend, ali, samo mi je trebalo zatvoriti vrata i znati da do ponedjeljka ne moram nigdje.... uz pomalo sjetne misli jučer sam napravio lončinu juhe ( tako da je par dana uvijek na dohvatu ruke) i uz sve i sva dan priveo kraju.......
Kao i svako jutro ovih dana magla je označila početak današnjeg dana – zanimljiva su ta njena dizanja i spuštanja – totalno suprotna od očekivanog.....
Nakon jutarnje kavice krenuo sam u šetnju nasipom i laganu nabavku... ali sunce koje me je škakljalo usmjerilo me je drugim putem.... krenuo sam, neplanirano, pod Sljeme.. kako se bliže Sisvete – a ja baš nisam nešto hodački spreman odlučio sam danas obići neke drage prijatelje, svratio i kod majke na jednu cigareticu i u laganoj šetnji, nekako sretan i ispunjen, došao doma....
Uvalio sam se za komp završavajući neki čudnovati materijal od kojeg, nisam siguran, ko će imati koristi a ko štete – ali, rekoše, napravi to...... no, misli su mi vrludale i nikako se nisam mogao koncentrirati...paaaa... vikend je... treba se zabaviti i ispuniti onim što nam pričinjava zadovoljstvo.... a u meni je tinjala ideja.....
Dok sam ovih dana «bolovao» i ponajviše «slobodnog» vremena provodio u krevetu često sam slušao CMC i još neke muzičke programe jer, nisam mogao ništa gledati, a muzika je bila nešto što me opuštalo, što me uspavljivalo i pravilo mi, kakvo takvo, društvo, a bome i napregnulo moje moždane vijuge ( one sive...tj, ono što je od njih ostalo..) Ponukan jednom Josipinom pjesmom sjetio sam se jednog rođendana – davnog... kada mi je moj veliki prijatelj Mladen u iščekivanju jednog mog koraka zapjevao uz pratnju ekipe ( a ne mogu reć, dobro je zvučalo) Josipinu pjesmu O jednoj mladosti. Josipa je jedna od pjevačica koju volim slušati, neke njezine pjesme toliko su snažne da su me znale ponijeti kao kakvog leptirića...ali, ova pjesma, O jednoj mladosti, uz snagu, nadanje i vjeru koja iz nje izvire, zauvijek će imati i sjećanje na taj predivno proslavljeni rođendan, na još jednu ludoriju mojih dragih prijatelja koji su pjesmu izveli kao neki umjetnički prvijenac... do tada, iskreno, nisam bio svjestan koliko mi je prijatelj glumački nadaren, koliko i te vrste umjetnosti života ima u njemu ... meni su ostale predivne lijepe slike te njihove izvedbe... a, koliko pamtim, mom su prijatelju ostale, dugo nakon toga, dvije masnice na koljenima kada se teatralno bacio na pod, kleknuo pred mene raširenih ruku i snažno zapjevao «...odjednom ćeš shvatit sve...» ... kada sam ga pogledao u oči mislio sam da se toliko uživio da je i zasuzio...no, ipak je poslije priznao da je suza bila posljedica boli...
I kao da me ta pjesma malo dignula, malo osnažila ( baš kao i svaki put kada je čujem), i, iako sjetan, osjetio sam da mi je dala svijetlosti u ovim jesenjim danima ispunjenim maglama koje me svakim jutrom bude... u inat svemu što dolazi, pokušao sam toj pjesmi unijeti i sebe samoga, na svoj način.... malo sam pročeprkao po svojim slikama i, po nekim svojim dojmovima složio spotić ... koji će me uvijek podsjećati kako tako malo...a opet...tako puno treba... i da se lijepe slike, slike jedne mladosti, nikada ne mogu zaboraviti....
DODATAK
Pričao sam Vam o prošlotjednom ručku koji sam spremao za punicu i junca...e pa s tim sam impresijama gostovao na blogu drage Studene – pa ako Vas zanima zavirite u lonac i pogledajte spotić za koju mi je inspiraciju bio moj Junac i Đole
Studena, hvala Ti na pozivu
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )