smotani
srijeda, 16.12.2009.
Na put – ako baš morate...
|
Globalno zatopljenje kao da je svu ćud pokazalo baš u ponedjeljak kad sam morao na put. Nije baš neka prigoda, ali, nije se niti moglo odgoditi. Iako sam, nakon bratićevog poziva, u nedjelju, razmišljao da li ću ići na ispraćaj rođaku, odluka je bila – više nego predvidiva – ne želim u sebi nositi nikakve moralne dileme jesam li ispravno postupio..i, krenuo sam. Jutro nije bilo obećavajuće – čim sam izašao van primijetio sam snijeg.. ne bu dobro – do Like treba stići...ali, i vratiti se...  Ranom zorom nacrtao sam se na štandu moje drage cvjećarke i najbrže što je mogla složila mi je dva aranžmana. Krenuo sam put Like. Već na autoputu prema Karlovcu shvatio sam da će vožnja potrajati.   Kroz Karlovac, mic po mic i.. mahnuo sam dragoj mi Suncokretici koja je tu odmah iza ovog brega   Snijeg je sve jače padao, uvjeti bivali sve lošiji.. .cesta – gotovo prazna... poneki nasumce klik aparatom i laganini put cilja.     U neko me doba zvao bratić da idem preko Bihaća jer je od Korenice mali kaos – pomislio sam, kao da je ovuda bolje.    Jedna od najvećih smijurija mi je taj put kojim, da bi brže i sigurnije stigao moram malo preko susjedne nam BiH, pa natrag u Hrvatsku. Prilazeći granici snijeg je sve jače padao i već sam se pomalo uplašio što me dalje na putu čeka...pomalo začuđujući pogledi policajaca i upit « a di ćete po ovakvom (ne)vremenu?» . I sam se pitam........    Kako bilo, stigao sam. U moru ljudi koji su bili pred kućom ugledao sam jedno nasmijano lice kojem sam se jedinome veselio. Bratić je krenuo prema meni sa nekim tajnovitim smiješkom a pogledi ostalih totalno su me zbunili. Dok smo vadili aranžmane brzinski mi je rekao me nisu niti očekivali, a kao drugi šok bio je moj škodilak, jer, kruže pouzdane informacije da sam prodao očev stan i kupio superluksuzan auto.... ne, neću o daljnjim komentarima... No, lijepo je bilo vidjeti tu gomilu kako od srama gleda u pod, kako se razmiče dok dva sina razmetena prolaze.... tek pokoje rado viđeno lice i kurtoazni pozdravi.... ali, uzdignute glave - za razliku od mnogih... Nakon sprovoda nisam se zadržavao, pozdravio sam se s bratićem i krenuo... jer, čekao me pakleni put natrag.    Ali, čim sam došao na Plitvičku cestu, lakše se disalo – svaka čast radnicima na održavanju cesta, ali, ma koliko trubili i molili po sredstvima informiranja izgleda da mi dobro ne čujemo... neprilagođene brzine ili loša oprema bile su uzrok nekoliko iskliznuća koje sam vidio usput..ali, najviše me se dojmilo ono na autoputu – dakle, nekim ljudima treba oduzeti vozačku zauvijek...  Kako bilo, vidio sam snježnu Liku, osjetio prve pahulje koje su mi se napadale do kostiju, i, iskreno mislim, ove ćemo godine, konačno, imati..... bijeli Božić   |
- 07:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||