smotani
utorak, 01.12.2009.
Nemam vremena :)
|
Konačno sam malo ulovio nekog «praznog» hoda. Tempo koji me ovih dana prati doista je pravi – završnogodišnji ... na svakom koraku osjeti se neki muving, strka, napetost – a ja, u cijeloj toj priči, iako pojačanih aktivnosti, začuđujuće mirno ulazim u svaki novi dan. Neki sam dan razmišljao kako sam lani, oko ovog doba, smrzavao se na ledu koji mi je bio namijenjen. . . dosađivao se i razbijao glavu kako utrošiti radni dan, kako ostati normalan, kako sačuvati svoje živce. Očito je taktika kojom sam se poslužio donijela rezultata ... konačno sam se malo oporavio što na kilaži, što na izgledu, ali, najviše duhom... a to mi je najvažnije. Lijepo je meni majka govorila «lopta je okrugla» i često, vrlo često ispadne iz ruku ako je loše vodiš – meni kao da je moj omiljeni rukomet pomogao, kao da me tehnika i znanje kojim u njemu vladam, vodilo i prošlo sam vrijeme... lijepo izbacivao loptu, često bio izvrstan vanjski, ali i pivot koji je u pravom trenutku znao zakucati. I baš taj sportski duh kao da mi je dao snagu izdržati jedno vrlo teško razdoblje. . . «povratak otpisanih» nije se dogodio samo meni – dogodio se većini koji su spletom nekih okolnosti, tračeva i da ne upotrijebim one prave riječi – stat ću, završili na ledu i bili neka vrst balasta i tereta. Čuđenje ostalih, slava ponekog pojedinca bio je rezultat tih kadrovskih križaljki... no, sve se vraća, sve se plaća..... ostali smo dosljedni kako u svojim stavovima tako i u svemu ostalom...i... nekima je lopta ispala iz ruke, ne znaju se njome nositi na terenu... sve, baš sve se vraća na ono staro.... već mi je neugodno od silnih pohvala, već mi je pomalo zlo od onih koji su uvijek na jednoj strani i to onoj kojoj vjetar bolje puše... takve nikada nisam i neću moć prožvakati..a sada, ti isti me tapšaju, čestitaju... i ne samo meni... «otpisani» su se usprotivili.. .zamolili smo ih na novom druženju ( da, da, ponovili smo priču od prije mjesec dana) da nas ne tapšaju previše jer... tek smo počeli vaditi noževe koje su nam zabili u leđa.... pogledi, nevjerica i jedno besramno – pa nisam ja.... ne želim komentirati, samo, molim lijepo, dalje od mog noža – on nikada neće izaći i uvijek će ostati kao upozorenje... .meni na sve što sam prošao, a ostalima kao znak «zabranjen prilaz» . Dani prolaze, polako se zbrajaju rezultati i nastoji se što bolje završiti godina. Štošta nam nejde u prilog, ali, tako je svima – recesija, pad standarda osjeti se na svakom koraku... no, kao da u ovim suludim uvjetima raste duh, kao da bivamo jači, kao da se više okrećemo sebi i najbližima u kojima crpimo snagu, s kojima se radujemo, s kojima dijelimo svaki slobodan trenutak..... I pred glavom su mi same crte, tablice, grafiči.... ali, našao sam vremena, volje i želje za vikend malo odjuriti u svoj raj... .Nevjerojatno je vrijeme – kasna jesen   a pupa magnolija, procvao mi jaglac, iris baca mlade.... .    Uživao sam u, slobodno mogu reći, proljetnom vikendu – kiša je stala, razvedrilo se, zatoplilo – bolesno vrijeme za ovo doba godine, ali, vrijeme kojim sam napunio svoje tijelo za izazove ovoga tjedna. . a ima ih..... I, kako stvari stoje, u subotu sam u Salzburgu ... rodnom mjestu velikog Mozarta... ekipa za očevid je uspjela u nagovaranju... i kad promislim, lani je bilo predivno u Beću .. nema razloga da ne bude dobro i sada... ekipa – gotovo ista – svi ludi i opićeni..a čini mi se da su dobili još jednog luđaka.... lani samozatajan i potišten, ali, čini mi se, ove godine malo pušten s lanca... nisam baš siguran da će me i iduće godine nagovarati da s njima nekud idem  |
- 21:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||