smotani
nedjelja, 22.11.2009.
Magloviti vikend...
Kako dani prolaze a da ih ne stignem ni pošteno vidjeti, za vikend sam iskoristio vrijeme što malo regenerirajući svoj mehanizam, malo nešto «poprčkao» po kućanskim poslovima ali, vrijeme sam iskoristio i za gledanje dana.    Magla, koja nije kod nas neuobičajena, skrivala mi je pogled na lijep okoliš moga doma. Iako jesen, iako požutjelo lišće, podizanje zavjese – magle – upriličilo je jedan predivan prizor koji me asocirao na slap... na mog «prijatelja» Dobrišu i njegov slap Slap Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moja mala kap? Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara. Taj san u slapu da bi mogo sjati, I moja kaplja pomaže ga tkati (Dobriša Cesarić) doista, ta magla koja se dizala za sobom je ostavljala jedan predivan, praškasti trag, od kojeg su moje oči vidjele slap.... prisjetio sam se prošlogodišnjeg izleta sa bratićem, kada smo nakon konačnog oproštaja sa našim, ne baš najboljim očevima, posvetili jedan dan sebi i sa još nekim prijateljima otišli na Unu – na Štrbački buk.... Bože, kad se samo sjetim one ljepote, onog šuma slapova – malih i velikih, onih kapljica koje su me neprestano mazile po licu ... kao da su i one htjele oprati sav teret koji me u to vrijeme tištio... i, uspjele su – uspjele su mi uljepšati dan ali, vidim, uspjele su ostati u mom pozitivnom sjećanju... i kako sam se sjetio tog slapa, sjetio sam se i jedne predivne Blanšine pjesme – možda većini manje poznate mlade dame koja me oduševila svojim glasom ( ono drugo ne smijem na glas reći, jel'da?  ) . Riječi jedne njezine pjesme i ritam koji se izmjenjuje pokazujući ritam života a koju sam čuo zahvaljujuć dragoj mi Carli, ostavile su me, na trenutak, bez daha – i kako se lijepa sijećanja vežu jedna na druga – tako me ova magla, taj slap od magle, sjetio i na tu pjesmu.. pitate se zašto? Jednostavo... čim sam pomislio na slap sjetio sam se pjesme kap po kap.... I da sam doista fasciniran i Unom ali i ovom pjesmom koje, kad ih spojiš u cjelinu daju jednu posebnu snagu, posebnu energiju, kojom sam se i ja punio za vikend, odaje i činjenica da sam odmah poželio napraviti spotić... i jesam – još u travnju – i slike slapa, slike kapi – okosnice ove, meni drage pjesme, moje su remek djelo i, iako su to samo slike – kao da čujem i osjetim tu snagu kap po kap... kao da me taj slap gura i tjera naprijed... doduše, za sada, samo u novi radni tjedan....Hvala Ti Blanša na ovoj, meni, predivnoj pjesmi koja kao da me, i ovo gripozno vrijeme, pokreće nekom čudnom snagom.....  Zdravstveni bilten nije nešto napredovao. Danas sam se uplašio da me napala, između inih pojava, i temperatura. Dok je čelo gorilo, obrazi se palili, pohitao sam po toplomjer.... čekao, čekao ..i... bi bip, bi bip.... sa strahom sam uzimao to malo čdo od naprave.... mutnog pogleda ugledao sam neke čudnovate brojke... smijeh.. pa ja ne gorim, ja se hladim... .35,61 pa ti reci Smotani da si bolestan....  novo mjerenje tempeture pokazalo je da se ipak ne hladim.. narasla je na 35,89  |
- 20:15 - Komentari (38) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||