Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
nedjelja, 25.10.2009.
Na kraju tjedna
Vikend je protekao bolje od očekivanog. Zapravo, nisam ništa previše očekivao – samo malo opuštanja, malo fizičkih aktivnosti, možda šaku smijeha..... a dobio sam puno, puno više. Dobro, opuštanje se odvijalo kroz pojačane fizičke aktivnosti, kroz pojačanu dozu smijeha kojoj je, kao što je bilo i za očekivati, kumovala najviše mala kumica.
Vrijeme je baš i moglo biti bolje, makar toplije jer, potrošili su mi sva ispiljena drva uživajuć u pucketanju koje se čulo iz peći..... vjerujem da su se miševi poveselili ( ukoliko su se uselili) kako ću im ostaviti malo ugrijanu kuću i nešto papice po podovima. I jesam, ostavio sam im puuuunoooo špekića – dakako, zalijepljenog na papir kako mi ne bi raznosili po kući – da, na žalost, morao sam ostaviti male zamke kao mjere opreza i preventivnog uklanjanja eventualnih štetočina. Dosta mi je za njima čistiti – kao da sam ne napravim dovoljno nereda a još kad se udružim sa kumicom......
No, bez obzira na vrijeme, uspio sam, dakako uz svekoliku odmoć mog prijatelja Mladena i kuma, pripremiti zemlju za zimski san. Pobrao sam još pokoji patlidžan, papriku, počupao sve tikvice, paradajze i ostale biljke kojima je vrijeme rasta već odavno prošlo ali su se, u inat godišnjem dobu, borili sa svojim mališanima iliti plodovima, razbacao kompost kojeg spremam tijekom godine i ostavio zemlju da spava zimski san. Malo sam zaštitio cvijeće, neke mlade biljke – poput smokve, lovora.... i, veliki radovi, do frezanja, uglavnom su gotovi. Bit će još sporadičnog piljenja drva, ponekog kirurškog zahvata na voćkama, ali, stiže sezona kada malo rjeđe boravim na viksi, a više se posvećujem nekim zaostacima u svojim željama – poput čitanja, pisanja.... jesen doista stiže sve brže.....
No, kumica mi je došla ko melem na ranu – pored te male doista ne mogu i ne smijem biti niti bezvoljan, niti pospan a još manje nespreman na igru. Morali smo zaigrati i tenis i nogomet ali i čovječe ne ljuti se na kojem obavezno dobijem njezinu „jezikovu juhu“ – pa samo je učim da je život okrutan i da uvijek mora biti na oprezu a još se k tome i igramo..... kako se samo razljutila kako sam je već enti put „pojeo“ – pogledala me onim svojim velikim okecama, sva crvena od bijesa, i tiho rekla „ e sad ćeš vidjet...“ – nakon ove „prijetnje“ shvatio sam da moram malo popustiti – kako me samo slatko pobijedila....
Malo sam i škrinju napunio domaćim picekima od susjeda, a ljubimica je odabrala „svoje paketiće“ – samo čekam dan kad će od pijukanja početi kokodakati koliko voli piletinu.....
Vikend je bio učinkovit za moju natečenu glavu od misli i svega što mi se skupilo ovih dana. Naravno, bez svojih vjernih prijatelja, bez njihovog ramena, ruke – teško bi to mogao sam...ali, kažu da, između ostalog, i zato služe prijatelji.
Slijedeći tjedni mogli bi nositi gungulu na poslu – od razrade nekih novih planova do temelja za, ali i samo uvođenje nekih novih programa – mislim da će biti veselo i radno, ali, ne dam se smesti - polako, dan po dan. Ipak je organizacija najbitnija, a sada, kada sam neke stvari prebrodio na kakav takav način, sada će biti vremena i za moje gušte....
I da ne zaboravim.. .dragi moji, Ivana i Mladen, sretna Vam 7 godišnjica braka..... i želim vam ih još...... puno, jako puno, ovako lijepih, sretnih i veselih! ( i ne viči, znam da je sutra, al i tak buš tek sutra čital )
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )