smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

subota, 17.10.2009.

Prijatelju moj

Kako sam ovih dana u nekom svom filmu misli su mi malo uzburkane. Padaju mi na pamet svakakve misli, svakakva sjećanja – no, moj prijatelj Mladen nekako je uzeo primat ovih par dana - a povod – vrlo je jednostavan... prvo me Mladen izazvao sa svojim komentarom „može li on nešto reći a da ja ne zapišem“, iznenadna pomoć koju san od njega zatrebao, pa Gali sa svojom novom bajkom... i sve me to nekako vratilo malo u prošlost od one malo dalje pa sve do danas. Eto taj vrag od prijatelja mi se počeo motati po glavi – i kako god mu htio naći neku negativnost – nisam uspio. eek

I zato ću ovaj post posvetiti tebi – prijatelju moj...

Znamo se više od punoljetnosti – jedan cijeli život. Prijateljstvo koje je raslo iz dana u dan između nas ponekad je prerastalo u puno više – usudio bih se reći u bratsku ljubav. Kao jedinac, oduvijek sam čeznuo za sestrom ili bratom – i to, mlađom sekom da ju mogu štiti i braniti, da se mogu s njom šepuriti i da je mogu braniti od nasrtljivih dečkiju, a brata – brata sam želio starijeg – da imam od koga zatražiti savjet, žicati lovu, auto..... da imam barem u njemu neku očinsku podršku... no, nije mi se ispunilo niti jedno, ali – dogodio si se ti dragi prijatelju.. ne jednom rekli su nam da smo ko jednojajčani blizanci, koliko sam puta samo prespavao kod tebe, ti kod mene... koliko su nas puta naše majke, uživajući da ne skićemo okolo, tovarile razno raznim oblizekima... koliko smo samo puta moju majku u ponoć žicali da zamijesi palačinke, a onda smo ih, nas dva divljaka, pekli i probudili cijelo susjedstvo...... koliko je samo puta tvoja majka specijalno za mene radila rum kuglice... .uh prijatelju, kad se samo sjetim.... koliko smo puta znali zaružiti a onda od straha jer smo malo zaglavili jedan drugoga pratili doma.... i reakcije naših majki – kad su nas vidjele onako, pomalo vesele, zaustavile nas i jedna drugoj javljala „mali je tu, ostat će prespavati“.. sam Bog da smo tada imali bar malo pameti i da smo izlazili bez automobila... prijatelju, baš si mi se uvukao pod kožu.. i kada smo krenuli na studij ostali smo nerazdvojni – spremali ispite i uspješno gazili prvu godinu – redovno da redovnije nije moglo bit.. kako su tvoji roditelji i moja majka bili ponosni.... tada se meni dogodio unfal sa jednim profesorom i, dakako, sa jednim ispitom....nikad taj svoj jezik neću znat zaustaviti kad treba, nikad! Morao sam prekinuti studij jer, nisam mogao dozvoliti da više majku toliko iscrpljujem... i, znam da joj je do zadnjeg dana bilo krivo što nisam završio – no, uvjeravao sam je da sam, hvala Bogu, našao dobar posao, da imam dobru plaću i da doista nisam nesretan zbog faksa... znaš kad se tek malo umirila vezano uz to? Kada si joj ti rekao koliku plaću ima dipl.. pravnik – naš prijatelj, u jednom poduzeću... ostala je zatečena . ali i sretna da sam uspio barem naći dobar posao. Ti si krenuo svojim ja svojim putem ali nije bilo dana da se nismo vidli, čuli.... jedan drugome smo se povjeravali koja djevojka je san našeg života.... i onda sam se ja zaljubio – prvi puta onako... poprav... sjećam se da nisi do daha mogao doći do smijeha ... a ja, ja sam samo priželjkivao dan kada će se to tebi dogoditi... i je, dogodilo ti se a mala te nije šljivila ni pol posto.. jooj, kako sam ja tebe tek onda davio...no, istina je da si ti prije s njom prohodao nego ja sa svojom prvom ljubavi.... i lijepo si mi tada rekao „ko se zadnji smije, najslađe se smije“. Ajde, i te prve ljubavi su trajale, ali smo oba – ko pravi blizanci – dobili košaricu.... i oboje smo mislili da naša više boli, da smo više povrijeđeni... ti si tada bio u pričuvi a ja pod radnom obvezom – kad se samo sjetim kako smo se znali „opustiti“ u toj tuzi... ali, prebolili smo dragi moj prijatelju, prebolili smo.... ti brže, upoznao si Ivanu i krenuli ste, polako ali sigurno svijati svoje gnijezdo... ponekad sam, gledajuć vas sa strane mislio hoću li ja ikada više.... stalno ste mi namještali cure a ja sam ko mali školarac bježao pod kojekakvim, glupim, izlikama... .i dogodio se jedan Božić .. .i tada sam htio pobjeći ali ste me na vrlo lukav način zadržali... ne neću sad daviti o sebi, jer, ti si tema.... ali ne mogu a ne sjetiti se kako ste samo navijali za tu vezu, kako ste pratili razvoj događaja koji je trajao, trajao i trajao.... i, kada ste već svi digli ruke od mene ........ dogodilo se ... ne mogu a ne sjetiti se onog tvog zagrljaja tada, Ivaninog poljupca.... tu iskrenost, toplinu, ljubav može dati samo pravi prijatelj, ali, vjeruj mi, samo ih pravi prijatelj može i osjetiti – a ja, ja sam osjetio...
Nizale su se lijepe godine, kupili smo stan, uređivali, jedan drugome pomagali u svim radovima, sastavljanjima namještaja, izvedenicama ideja naših draga koje, ne da su ih bile pune, nego i danas se pitam kako su im samo padale na pamet... vrijeme je letilo... nekako u isto vrijeme smo se i zaručili... i danas se pitam koliko smo to povezani kada smo i to nekako „uskladili“.... .jedno smo vrijeme čak razmišljali i o zajedničkoj svadbi, ali, kako smo trebali biti međusobni kumovi, odustali smo od te ideje ... onda.. onda je meni umrla majka.. naravno da smo od naše svadbe odustali na neko vrijeme, ali, nisam odustao od kumstva... nisam samo siguran kakva bi ta svadba bila da sam ti ja bio kum, ali, kako sam ti i obećao.... bila bi onakva kakvu ju zaslužuješ...
A sada, ovaj dio prijatelju pažljivo, vrlo pažljivo pročitaj i znaj da ovo dolazi iz mog srca.....
Znam da te muči tvoja momačka večer, znam da se nikako ne možeš osloboditi dijela krivice jer, ti si bio taj koji mi je dao prvu čašu – prijatelju, zapamti – jednom zauvijek..... ti nisi ništa kriv, baš ništa! Ja sam se opustio, ja sam taj koji se ujutro nije probudio, ja sam taj koji je ostao spavati....... ali, sudbina, zvijezde..... tako je prijatelju kako je... tako je negdje, u našim životnim knjigama bilo zapisano.... iako nisam bio na vašoj svadbi koja to i nije bila ... jer, i vama nije bilo do nikakvog slavlja, znao sam da sreće i ljubavi u vašem životu neće nedostajati i, znao sam da mi nećeš zamjeriti što ti nisam mogao biti kum.. ali, ostao si moj najveći prijatelj i, ako Bog da, moj kum – kad tad!
Prijatelju, jednostavno ne znam kako ti reći hvala za sve – neću podsjećati na one dane kada ste bili 24 sata uz mene, neću – iako, o tome bi mogao cijeli roman napisati - samo ću spomenuti tvoju, vašu blizinu lani kad je sa starim bilo frke, kad je umro, kad sam pao u krizu zbog konačne slike o svom ocu, kada sam odlučio na hari kiri zahvat čime sam se htio samo malo maknuti, sakriti...., kada sam ove godine kljoknuo na placu.... reći ćeš, „svako bi to učinio“ – nadam se da bi, ali ti prijatelju nisi svako!
Dragi moj prijatelju, za sve ono što činiš za mene u mojim sporovima je nešto što bi malo ko imao živaca uz mene ovakvoga, totalno nezainteresiranog, pasivnog, tek ponekad probuđenog i razljučenog. Na koje se sve načine snalaziš samo da ne bi mene uznemirio, prijatelju – to je nešto što nikada niti jednom odvjetniku ne bi mogao platiti – jer ljubav, srce, duša - to nema cijenu... a to si ti – prijatelju moj... veliki čovjek sa srcem, dušom, bezgraničnom ljubavi.....
Znam da niko nikada naše prijateljstvo neće i ne može slomiti – pokušali su, ali, slomili su svoje zube.... ostali smo postojani, jednostavni i blentavi kakvi smo bili i daleke......... kada smo se upoznali u školskim klupama...... na pragu života..... života koji nosi i lijepe i tužne trenutke, ali, života kojeg, bez obzira na sve, trebamo cijeniti i voliti....

I, nemam pojma što sam htio reć – smoto si me – opet! Volim te prijatelju! A tebe Ivana – za tebe imam jednu posebnu ljubav..... prvenstveno zato što trpiš tog svog muža, zato što trpiš i mene kao njegovog priljepka, i zato što – jednostavno – jesi, zato što to zaslužuješ !

Volim Vas – oboje!

I, rekao sam, intenzivno razmišljam ovih dana o mnogim stvarima, o prijateljima, o nekim vremenima... i, baš ovih dana, kada je cijeli dan kišilo bio sam pomalo tužan.... zagledao sam se u nebo – i ono mi je imalo nešto za reć......


820


820


820




Lijepa je ova svjetlost koja, makar u svom zalasku, u spremanju na počinak, obasjava moje misli, obasjava moj život, obasjava sve meni znane i neznane ali drage i dobre ljude.... i kao da mi ta svjetlost želi nešto reći...... kao da mi Neko želi nešto reći.... a ja, ja se samo smješkam i mislim...... Život je lijep! sretan

Znam da si sinoć kasno stigao, ali probudi se više, idemo li mi na tu kavu ili ne? naughty


- 12:02 - Komentari (63) - Isprintaj - #

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....