smotani
utorak, 21.04.2009.
Spremam kufere....
Ponedjeljak – opet sve ispočetka.. Vrijeme, kao i u većini Lijepe naše – oblačno, kišno, sumorno i tmurno – raspoloženje i opće stanje – pospano. Tako bi mogao opisati početak dana, poglede na ekipu na poslu.. svi nekako umorni, pospani, jedva pokretljivi. Iako sam vikend proveo doma uz neke radove koji nisu iziskivali pretjerani napor, osjećam se gore nego kad imam neke fizičke aktivnosti. Još se malo organizam oporavlja i opušta od svega... No, da ne bi bio tako kljakasti pobrinuo se moj guzda. Veselog glasa, još prije prve kave, javio mi je «spremaj kufere...putuješ!». Kojim se glasom javio pomislio sam «Bahami, evo me...stižem!» ali, zna on da ja više volim švrljati po Lijepoj našoj, a naročito kad je ovako kišovito (pssst, dobro je, snijeg sam izbjegao).  Ono što sam uspio prije dva mjeseca odgoditi došlo je na naplatu. Moji Slavonci su, ipak, nakon kratkog osvješćenja, zapali u nove dubine... ne, nisu one možda toliko duboke, ali, diša je pukao i želi stvari riješiti do kraja.... A izvršitelj je...zna se...Smotani. Pokušao sam malo opet izvrdati, malo vodu na svoj mlin natjerati, ali, nekako mislim da mi ovaj put ne gine žrtva... Opet moram izigravati kazneničku bojnu – a to, to ne volim. Čini mi se da sam još uvijek u milosti... dobio sam čak i pratnju iliti pomoć koju sam sam mogao odabrati među curama –ruke su mi otvorene. Sjećam se lani u jeku mojih osobnih problema i borbi... poslao me pod mus u Slavoniju, bez pomoći, a oteglo se, zakompliciralo i tamo, ali, bome je i meni tada sve krenulo nizbrdo... kad se jedan kotačić pomakne krene cijela kompozicija... Ne smijem se toga niti prisjetiti....  Za pomoć iliti supu(a)tnika znam koga bi, s kim ću sve najbolje i najefikasnije odraditi...ali... naravno da sam cure prvo pitao kakvi su im planovi od srijede...jer, kao imam ponudu koja se ne može odbiti.  Otvorenih očiju čekale su ponudu... hm, ne znam što su one očekivale, ali kada sam spomenuo cilj sve su naglo splasnule. Dakle, doista je bljakasti dan. Nakon kratke rasprave i dogovora sa obitelji, «mama» je odlučila praviti mi društvo – e baš sam nju i priželjkivao... dakle, doista smo uigran tim – a kako i ne bi bili kad me ona učila poslu...dobro, ja sam to malo usavršio hihi . Iskreno, malo smo ljuti zbog ovog puta, jer, nekako mislili smo da su se malo probudili...ma jesu, ali, doista samo malo.... Ali, moji su Slavonci to objeručke prihvatili i već pripremaju kulen, sir, kobase, šunku, jer, oni od svega naprave feštu   – pa i od posla... a dolazimo samo «mama» koja, kao ozbiljna gospođa, jako pazi na liniju i gricne ko vrapčić – osim kad joj živac proradi, a obzirom na ono što očekujemo...hehe, proradit će, proraditi! I ja - poznati izjelica koji počesto zaboravi jesti, ali koji bi se za kulen prodao... Jedina dilema je sada kojim putem krenuti.... da li prvo Brod, Osijek.... ali, dilema je i njima – jer, nema odlaska dok sve ne napravimo, nemamo namjere ostajat danima... u jednom bi danu „obradili“ svaki epicentar i satelite oko njega – da, bit će naporno no, što se mora...teško je.... zato ćemo se kolegica i ja razletiti...svako na svoju stranu, a kad se sastanemo u epicentru...bit će frke..... Naravno da smo sada i njima napravili kalvariju jer, moraju se organizirati, moraju pripremiti neke stvari – a ne samo kulen i šunku... no, kako sam odavno shvatio, moji Slavonci to toliko srčano flegmatično primaju da im se divim..:»a Smotani, vidiš da nejde bolje...ajde ti ako možeš» i uvijek završi, nakon i male ljutnje, sa šalom i njihovom vječitom konstatacijom...» pa bate... kako to ?....».  Nekako, opet se bavim malo mišlju da «napravim problem» na moru..... pa kreću lijepa vremena, ako mi već godišnji ne da u ljeti, bar da put složim na more... i opet potvrdim onu «svako zlo za jedno dobro..:»  A dok ja maštam o moru u ravnoj Slavoniji... draga mi je Carla poslala ovu predivnu sliku s koje kao da se čuje krik galeba... a tek ovo slijetanje... ah, more, more...duboko.. (malo su male jer ih Smotani ne zna i ne može??? povećati  )ups.... Carla nije u dobrim odnosima sa netom na poslu pa mi nije mogla poslati link većih sličica, ali se zato Nisa bacila na "packe" i lekcije i navođenje u ovom dijelu svemira....hm... uspjelo mi je...ali, opet ću zaboraviti .. hvala!!!   i jedna prijašnja Carlina slika  Hvala ti Carla na dašku mora, na kriku galeba.....  i, inspiraciji za ovaj filmić, koji, poklanjam tebi  |
- 02:14 - Komentari (33) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||