smotani

petak, 09.01.2009.

Sve najbolje, guzda...

Jutros, čim sam otvorio oči, uz osmijeh koji se pojavio na licu, pojavila se i ona misao od jučer...ići ili ne ići? OK, prespavao sam, ništa, pa dakle niti ružno, nisam sanjao, svi uvjeti su ispunjeni, kravata je spremna, ja sam nasmiješen, spreman za nove izazove..odluka je pala....idem!. Dok sam po smrznutom snijegu koračao prema autu, razmišljajući kako danas neke stvari odraditi i uskladiti sa ovim izlaskom na «veselicu», sjetio sam se kako mi je lani guzda «spustio» da samo njemu služeno čestitam rođendan, a da za sve «meni drage» uvijek osmislim neke pošalice. Odlučio sam danas osmisliti nešto specijalno za njega i do posla sam već imao neke ideje.... A) Prva ideja bila je prikaz naše bliskosti, zaigranosti, dječje ludosti, nestašluka… Iako je spotić baš cool, shvatio sam, da bi to bilo preblisko, preosobno, i nekako neiskreno... a ja, ja nisam i ne mogu biti takav...razmišljam dalje... B) Kako sam jedno vrijeme ( a ko zna kakvo je i ovo?) bio u nemilosti, kako sam razne oklope na sebe morao navlačiti i izdržati udarce koji su bili niski, podcjenjivački, arogantni, pomislio sam, prikladno odjeven, sa svojim drim timom zapjevati mu No, ma koliko slatko i milo bilo, nekako mi onaj cvijetak na kraju ne paše.....nije ga baš zaslužio, a i ja baš nisam siguran da li je to ono što bi bilo kao pošalica – ma, mogao bi ozbiljno shvatiti.... C) Sjetio sam se jedne njegove, svima u misli urezane izjave, da smo pravi cigani – povod toj izjavi bio je profesionalne naravi koju on, kao totalni amater u svom poslu, nikako nije pojmio i razumio a mislim da nikada i neće.. no, dalo mi je ideju za jednu čestitku u stilu... Ne, odustao sam i od ove čestitke, nekako... ne sviđa mi se malo tonalitet hihi D) Uf, jako veliku muku imam, a htio bi ispasti frajer ove godine... Aha, sjetio sam se jednog spotića kojim bi zapravo ročkas mu čestitao lik iz Bajke..ono što njemu ide, u čemu je pravi profesionalac...hm... ali...nekak, jeli to baš to? nije, ma ja ću njemu, kao pravom guzdi.... ako je Predsjedniku Amerike ovo dobro bilo, ma mora i mom Predsjedniku biti dobro...e pa guzda...sretno Vam bilo! Poslao sam mu taj mail oko jedanaest sati s nadom da ga, do našeg dolaska, neće vidjeti....No, zatekao me je. Kad smo došli, u vidno raspoloženom stanju, preskočivši čak i dame (što, ipak, nekako nije OK, ali..) krenuo je prema meni, malo sam se sledio... E pa Smotani, vidim da sam konačno i ja dobio prigodnu čestitku, sad se osjećam prihvaćen od tebe..Od mene? Pogledao sam ga začuđeno, objasnio mu da mi je dosta teško bilo naći nešto prigodno za njega, ali, kao i uvijek, Amerikanci spašavaju stvar... prebacio sam sve na šalu, zezanciju, a grč koji me je obuzeo bio je vidljiv samo onim osobama koje me jako, jako dobro poznaju.. pritekle su u pomoć, pridružile se čestitanju, a ja sam se, lagano, odmaknuo od epicentra. Sve u svemu, krenula je zezancija sa odabranima, drugi su prihvatili, malo se ubacivali, i vrijeme je nekako prošlo.... Ma, nismo ni dugo ostali, nekih sat i pol..od čega su, nekima, usta bila puna sat vremena...nudio sam im još hrane, jer nekako su mi draži kad papaju.....Guzda je cijelo vrijeme glumio oca sretne obitelji.. bilo mi ga je zanimljivo malo proučavati kako se pokušava uklopiti u neke razgovore... no, teško neko, ko je stalno iznad svih, uspijeva shvatiti šale običnih ljudi. Zanimljiv je bio komentar kako se dobro slažem sa svojom nasljednicom.. upitno sam ga pogledao i čekao pojašnjenje te konstatacije. Nasljednica me počela hvaliti, kako još nije sve pohvatala (a mjeseci su već prošli??) i da me sam Bog njoj poslao...eh, pogledao sam je vragolastim pogledom, zagrlio, i onako nehajno rekao, ma draga, ma Vas je meni Bog poslao ... stao sam i ostavio da misao leti zrakom... pogledi nje i guzde bili su zbunjujući, a moj osmjeh ih je ostavio bez teksta. Tada su krenula pitanja vezana uz posao, na neka sam pristojno odgovorio dok sam za neka, diplomatski rekao, ma dajte guzda, pa nećemo kvariti današnji dan...ima vremena o poslu… danas, vi se niti smijete uzrujavati niti smijete biti uzrujavani... Kako su bile i neke „moje“ cure koje su do detalja upoznate sa svime, jer, zajedno smo naš Križni put prolazili, stalno su me budno pratile i uvijek, u pravom trenutku, prekidale neke teme…jer, poznaju one Smotanog. Nakon nešto ića i pića neki su se malo previše opustili i počelo je, kako to biva, sa nekim izjavama, upadicama, raspravama u koje ne želim pred ovakvim auditorijem ulaziti. U jednom trenutku, kada su pojedinci koji nas baš nemaju pri srcu, počeli malo čeprkati po našem dežurstvu ovih Blagdana, pored nas se stvorio guzda… onako umjetnički nasmijan, potapšao me po ramenu, i rekao nešto kao Smotani, vidim dežurstvo je prošlo dobro, imali ste malih poteškoća, ali znao sam ja ko će trezven odraditi svaku situaciju, no, nisam znao da si sposoban organizirati tako dobre tulume… zastao sam, pogledao ga… pokušao sam otkriti u tom pogledu ima li on prizvuk osude ili odobravanja. No teško je iz tih očiju, iz tog lica išta iščitati… onako sam se, neodređeno, nasmijao i polako uzvratio…a gledajte Predsjedniče, pomislio sam, zašto ne pokazati odanost firmi koju toliko volimo, zašto u mislima i prisustvom u njoj ne pokazati koliko nam je stalo da nam u ovoj bude svima bolje…nekako, pa to je ono što i Vi želite, zar ne? Heh, ajde Predsjedniče, ma što mislio do tada, opovrgni me! Ma, Smotani, ti znaš da bi ja ……..riječi su se polako gubile u žamoru koji je nastao, upravo su donosili tortu…..I zapjevali smo mu, doduše, nije bila Merlinka, ali neke su svesrdno ju oponašale….. Nismo ostali na torti, nakon pjesmice, sa svojom sam se ekipicom uputio natrag u firmu, jer, operativa ne trpi ovakve dugotrajne nestašluke…. I, bilo nam je drago da imamo dobar izgovor za otići.. Po povratku na posao odradio sam redovnu, najosnovniju proceduru – pa ne mogu ovako sit i opijen slavljem pretjerivati u poslu.. polako, vrijeme je jedinica za mjeru obavljenog a ne neobavljenog posla, užitaka i lijepih trenutaka, a ne loših... dakle, vrijeme do odlaska doma nastojao sam provesti u miru i spokoju, sa po kojom pošalicom, sa po kojim ispadom, ali nekako zadovoljan... grč je ostao tamo, u centralnoj upravnoj zgradi, tamo i pripada.. a ja, ja i dalje, u svojoj izdvojenoj jedinici, uživam u društvu dragih mi lica , uživam obavljajući svoj posao – ma koji on bio, i mirno odlazim kući. Još jedan zanimljiv dan je iza mene, skupljene su neke informacije koje su me i nasmijale, jer, doista, u mojoj me firmi više ništa ne može iznenaditi! Ovdje je sve moguće i jednostavno tako prihvaćam stvari oko sebe, ali ja, ja tom nemogućem niti mogu niti želim pripasti... I za kraj, vidio sam jučer jednog Južnjačkog snjegovića napravljenog od sjevernjačkog snijega... Nekako mi fale neki dijelovi na njemu, pa, draga Santeice, evo, potrudio sam se, šaljem ti neke dodatke, imaš i izbor....samo, ipak, uz jaknu ti nešto moram reć... mislio sam ja onu Ajdukovu poslat...ma, nekako mi se vidi da se ne bi vidla....bila jaketa, bili snješko....ovako, uz lipu modru boju, boju mora, boju neba, ma diš boljeg spoja...no, baš ako te ovaj mali amblemić smeta...a ti zaklopi oči hihihi

- 18:30 - Komentari (34) - Isprintaj - #