smotani
ponedjeljak, 15.12.2008.
Ništa mi neće ovi dan pokvarit :)
|
Ponedjeljak.... početak još jednog, izgleda ludog tjedna.... Kako se bliži kraj godine tako smo svi malo napetiji, tempiraniji kao eksplozivne naprave i svi nešto iščekujemo...ma, kako je i red... uz obilje i pregršt darova – pa vrijeme darivanja je, zar ne? Naravno da su počele zakulisne priče po hodnicima kako smo se za vikend okupili...Pa mogli ste pozvati? Što ste slavili? Pa kako se nas niste sjetili?.... Zanimljive su to izjave čežnje i žudnje pojedinaca za druženjem, društvom... Ma, iskreno...žao mi ih je...no......A moje cure, kao sa dozom izazivanja još i pikaju...no, no.....Čak su pojedinci izjavili da smo osnovali Štrajkački odbor.... Ah...ljudi........ U neko doba pojavio se dio izvidnice... dio službe koja, prema nekim navodima, treba dojašiti na bijelom konju na našu lokaciju.... diskretno sam se raspitao..i gle, je, sutra ili prekosutra evo njih k nama... aha, ... a ko odlazi? Ma niko još.....ne još...oni će se malo preraspodijeliti po sobama..neko vrijeme..dok NEKI ne odu dalje... ajme, dakle jo-jo sa ljudima počinje.... NEKI još nisu definirani..... da, jesam i ja možda taj neki, ali ne razmišljam..... Imali smo zajednički gablec...ajme ljudi...domaći čvarci, špek, luk...i fini domaći kruh....ne, ne mogu vam opisati te osjete... malo ali slatko zadovoljstvo nije dugo trajalo, jer, kod nas ne vrijedi ona « I pas ima mira kad jede...!» Hitna strka, zbrka...naravno uvijek umjetno stvoreno i ishitreno stanje do kojega pojedinci dovode iz svog straha, neznanja...čega li već... iako ponekad pomislim da to rade namjerno, tješim se da svaka sila za vremena vlada... No, ništa mi neće ovi dan pokvarit.... već me je kumica nazvala i provjerila da li dogovor ostaje...vrijeme je kakvo takvo, ali barem ne pada.... i naravno da dogovor ostaje.... ajme ljudi...da ste vi čuli taj urlik zadovoljstva... još uvijek me uho boli kako mi se zaderala u uho..... Obećala mi je pripremiti sendvič ( da baš će ga ona složiti) jer kako kaže.... kume ne možemo se zadržavati, odmah krećemo a ti po putu jedi... Ma ne moram ni jesti... kad imam takvu damu koja me čeka, ma ko šljivi klopu..... Već je sama smislila kuda ćemo.. jer, ona je to već sve prošla sa mamom i tatom.....a ja, neznalica... sad ću se upoznati sa svim čarima centra.... samo, pitala me.., onako tiho da baka ne čuje..., Kume, idemo na kolače? Naravno... ma i ne samo na kolače.... Eto, ovdje je mala frkica..... pa se neću dugo ovdje moć zadržati..... ali, nadoknadit ćemo mi to.... ** današnja pjesma Doris je za sve one koji sa neke udaljenosti, ali uvijek prisutni u mislima i srcima, s nama, bdiju Badnju noć.....i uvijek su s nama...ma gdje bili....... |
- 12:18 - Komentari (37) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||