smotani
srijeda, 26.11.2008.
Vratimo osmijeh...
|
Jučerašnji Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama je prošao. Da li je taj dan donio kakvoga eha? Kakvog učinka? Ne znam.... nadam se da je..... Ja sam, navečer, malo šetajući po blogovima naišao na puno tekstova na tu temu i malo sam razmislio kako sam sam jučer sudjelovao i koliko sam sam pomogao u «vraćanju osmjeha»? Komentar Lipe Mare odveo me na blog «Vratimo hrvatskoj osmijeh». Razmislio sam o proteklom danu .... pojavio se smiješak na licu.... Nakon dugo vremena, već drugi dan, ostajem popodne na poslu ispunjavajući izvanredne (čitaj – tuđe) zadatke. Koliko sam bio ljut toliko sam bio i sretan jer sam konačno, opet, malo popričao sa spremačicama. Kako one dolaze poslije našeg odlaska u posljednje vrijeme ih slabo viđam. Nekada sam, često, s njima popio kavicu, sok, malo popričao..... a jučer sam to i morao...naime, napravio sam kaos u sobi.... pri mijenjanju tonera u printeru , od dobre, reciklirane kvalitete, ostao mi je dio u ruci, ona crna prašina raspršila se po printeru, stolu, meni, podu.... bio sam pravi mali dimnjačar. Kada su se spremačice pojavile samo što se nisam sakrio pod stol... koji prasac... i tako, kroz šalu, sredile su one taj nered, popili smo sokić, popričali, ispričali po koji vic.. i svako je krenuo svojim poslom. Bio sam sretan i zadovoljan jer, nekako mi se čini, rijetko s njima ko popriča, kao da su osobe «drugog» reda... i to me boli...jako... Navečer kada sam o tome razmišljao osjetio sam neko zadovoljstvo da sam baš jučer, na dan koji je bio, s njima malo proćakulao – jer nije zlostavljanje samo fizičke naravi........ Odlučio sam danas krenuti, od jutra, sa osmijehom, sa vedrinom. Jutro baš nije dobro počelo... nikako se izvući iz kreveta... ko crknuti miš.... bi...ne bi.... idem...ne idem... Sjetim se jučerašnje odluke.. ustajem, spremam se i krećem. U liftu već zvoni mobitel... pogledam, teren... hitno pojašnjenje jučerašnjih Odluka... ok...obećajem javiti se kad uđem u sobu....NE, zaori s druge strane....ODMAH!.. .halo??? pa ne mogu o poslovnim potezima Uprave raspravljati u punom liftu.... spuštam slušalicu.... ne želim komentirati, ali ne želim niti da mi pokvare dan. Konačno..radno vrijeme još nije počelo. Dolazim u sobu....pozdravljam...praznu sobu..ups? kaj je sad? Di je ekipa? Di su moje najglasnije kolegice? Sjetim se – srijeda je...imaju Engleski...Super, uzimam kavu... i odlazim na balkon. U prolazu svratim do Engleza, važno ih pozdravim... a tičerici se razvukao osmijeh od uha do uha...super..jedan osmijeh je tu, pomislio sam.... no, odmah me zahaklala da li sam se možda odlučio nastaviti učiti strani jezik...a ne, draga moja... zbog posla sam morao prekinuti..a sada, nema šanse....ma ne treba mi više nego što znam... i tako, započnem ja spiku..ali, ona...na Engleskom, ja na Hrvatskom... .koja je to parodija jezika bila...sada se smijeh navukao i na «učenike».... odlično, svoj naum provodim u dijelo. Zadovoljan odlazim na balkon.. a tamo gužva... kasnim, mojih pola kvadrata je zauzeto... Bože, koliko pušača... kako sam to na glas izrekao, cure ko cure, imale su nešto za dodati... nastao je sveopći metež, smijeh, doskočice....i ostalo... Vrativši se u sobu telefoni su počeli zvrndati ko ludi. Svi traže pojašnjenje jučerašnjih Odluka i Naputaka a ja pojma nemam što su naši pjesnici njima htjeli reći. Kao i uvijek, kod čitanja «drugim očima» svako vidi svoju istinu...a ona, ne samo da nije ni približna...nego je totalno suprotna onome što je autor htio reći. Ali, ko sam ja? Da li je moj posao to tumačenje? E pa nije! Upućujem ih na kreatora sa napomenom da se i ja samo iste moram pridržavati i vršiti nadzor nad njom.... a nadzor..vršit ću, baš tako kako piše.... e sad, povuci potegni, ko je u pravu..... zovi Smotani Upravu, pitaj, provjeri...nalažu oni meni dodatne zadatke... e neću, meni je sve jasno... nisi u pravu, jesam.... uf...ma ko zna ko je u pravu.... Znate one Odluke u stilu...Ne smijete....OSIM, ...ne smijete....ALI, ne smijete...MEĐUTIM... e pa ti vidi.... ko je dobro razumio... Nakon prvotne euforije strasti se po malo smiruju.... Odjednom, ja zadubljen u svoje brojkice i tablicu, bivam glasno prozvan...SMOTANI ČUJEŠ TI OVO??? Gledam, onako zbunjen, pojma nemam o čemu se radi.... shvatim da se događa jedna situacija gdje bi ja trebao nešto pametno reći, ali ne znam što...jer sam se isključio i pojma nemam kaj se događa... Moje dvije sobne kolegice... gledaju me, crvene od bijesa.... između njih rukovoditeljica (ona koja me naslijedila) – i ona me gleda... čekaju moj odgovor, nešto čekaju... Ja, onog zbunjenog pogleda, tiho pitam...Što je? Uf, ne znam da li bi bilo bolje da sam ostao šuteći i kao naučno razmišljao o tome «nečemu» jer ono što je uslijedilo...... Super, sad i ti se praviš blesav! Neka! Tako mi treba! Ulizico! Nisi takav bio! ..... kanonada svakakvih, kratkih, prostih izjava sasuta rafalnom paljbom, bila je znak Ne bu dobro, ne bu dobro! Situacija je ostala nerazjašnjena, vrata su skoro izletila iz ležišta nakon šusa koji su dobila, pogledi i iskre su frcali na sve strane ..... ja sam samo mirno nastavio raditi di sam stao...Ne bi se štel mešati – nemam pojma o čemu se radi! Nastavio sam svojim naumom....vratimo osmijeh! Otišao sam na balkon malo smiriti živce... Na hodniku sam sreo gospođu koju rijetko viđam, a koja je doživjela sličnu radnu sudbinu mojoj.... ipak malo različito...Naime, kao rukovoditelj imala je par «bisera» prema ljudima, a ljudi pamte, Uprava je na nju stavila znak «nepoželjna», i žena je ....samo na broju... Žena pred mirovinom! Sramota! Ma, ni ja baš nisam omiljen Upravi ali..imam svoje cure, na koje nisam dao, za koje sam uvijek podmetnuo leđa (za to služe rukovoditelji) i koje su uvijek bile uz mene...pri svakoj mojoj Odluci – bili smo tim. No, nisam se htio hvaliti već naglasiti kako je lopta okrugla! Kako ne treba dići nos...jer svi smo mi samo u prolazu.....danas jesmo, sutra ko zna gdje smo... No, ipak sam zastao, popričao s njom...bez obzira na sve, ta žena je ipak ovoj firmi dala puno godina svog života...na sred hodnika, ispod nadzorne kamere... neka svi vide... odmah su pale priče, šuškanja...kako se usudiš, pa znaš..diša... Osjetio sam da mi je bila zahvalna, bilo me sram..... zbog koje obične, najobičnije riječi koju sam joj uputio...no, i opet sam bio zadovoljan..... Vratio sam se u sobu, telefoni gore...javim se..trebalo je odmah izvršiti korekcije u dijelu posla koje obavlja kolegica.(ona koja mi je ujutro rafalnom paljbom izbacila one jednostavne rečenice), objasnim joj što treba, ona me gleda..i ne vidi, ne sluša...ja završim...a ona... valjda najsnažnije što je mogla NEĆU! DOSTA MI TE JE!... i.t.d.. dalje ne bi, bilo je svega.. ali od visokog tonaliteta nešto nisam niti razumio... Hm... malo sam se zamislio...da li su njoj danas ONI dani u mjesecu? Hm...kako njoj navući osmjeh na lice? Mirno sam rekao...OK...kako hoćeš... nema frke.... napisao sam joj mail... u kojem sam upotrijebio raznorazne smješkiće.. od onih bomba, eksplozivnih naprava, beljenja, plakanja....sve prilagođeno šaljivijem tekstu koji sam sročio.... čak sam joj i pjesmicu složio Draga moja djevojčice mala Ovaj posao nije šala Tvoje znanje svima puno znači Od tvog raspoloženja soba zrači Pokreni se draga moja mala Imamo samo pola sata Ako stvari ne posložimo Dupe slobodno obložimo.... Jer ako nas glavonja kroz šake primi Svi će nam, mala moja, biti krivi Nadrapat ćemo ti i ja kao uzor svima neće nas spasiti nikakva rima zato draga ruke na tastaturu brzo stavi i ove nebuloze popravi nemoj da me stari opet davi nemoj da mi ušne mašne pravi! Htio bih ti složiti još koju Ali mala moja nemam volju Puknuo me PMS sindrom pravi A ti znaš što to znači Odjednom, primijetio sam njen mudri pogled...čitala je mail... osmjeh koji je povremeno zatitrao vješto je prikrivala... Ne znam točno na koji je dio «puknula» ali...čulo se.....kako je malo prije vikala na mene..e tom se snagom sada smijala.... Brzo je nešto počela kuckati, za par minuta ponosno izjavila...GOTOVO!... Pogledao sam je, nasmijao se...onako...kao Meri..u prolazu..., zahvalio, popravio onaj kupus materijala. Sad se printa... zadovoljan sam jer eto, i ona se nasmijala... samo ja, samo ja opet kipim...jer «stari» je smislio nešto novo... želi dnevnu analizu od 01.09. ali takvu da ja, osim svojih dnevnih izvještaja obuhvatim i druge... kao, to meni ide...kaže on «lijepo crtaš grafove!» kada je to rekao...evo, i ja sam se nasmijao...da crtam grafove? Ja? Na kompu?.... Ajde.... idem crtati........ lijepo, najljepše što znam....... |
- 14:53 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||