smotani
četvrtak, 23.10.2008.
Još jedan prođe dan
|
Ostao sam sa slikama, uspomenama do dugo u noć…. Toliko sam se nasmijao sjetivši se nekih situacija koje smo doživjeli, koje sam ja zakuhao, koje si sa nevjericom gledala pa jesi li ti normalan? Kako je lijepo sjetiti se toga sa smiješkom…samo, bilo bi puno ljepše da si tu, pored mene, da zajedničkim mislima prisjećamo se tih dana i da smijeh koji je bio naš vječiti pratilac, opet zaori ovim stanom… sudbina… Gledam sa koliko si ljubavi složila te albume, kako si svugdje napisala mjesto…jer ja, naravno, to ne pamtim… kao, kao da si znala…kao da si znala da ću jednoga dana sam gledati te slike, da znam di je što…. Gledam hrpu slika sa zadnjeg putovanja… ako se dobro sjećam 8 filmova, oko 300 slika… ostalo je onako u kutiji, sa svim tvojim zabilješkama, prospektima, vodičima, kartama mjesta koje smo uvijek prvo morali uzeti jer nas je, uvijek, istraživački duh odveo i u najmanju uličicu… tu je i 5 kazeta snimljenog materijala kako si znala reći…čeka… od onda čeka da sjednemo, i kao uvijek, nakon svakog putovanja, napravimo plan, natuknice, slažemo, ubacujemo, režemo..slažemo naš filmić… pamtim svaku premjeru naših filmova….samo mi, da vidimo kako nam je uspjelo.. osim, osim puta u Svetu zemlju…i tvoja i moja majka bile su toliko nestrpljive da smo ih morali pozvati na premjeru… kako su nas samo ganjale onda..dajte djeco, požurite, i mi bi htjele vidjeti…a sjećaš se, sjećaš se kad smo ih zvali da idu s nama…bi one ali da ne moraju puno hodati… a je, tada smo se nahodali..imam ponekad osjećaj da me i danas bole noge…a bilo je to davno…kako smo se znali šaliti da smo došli utrti put Papi Ivanu Pavlu….mi smo odlazili iz Jeruzalema a on..on je dolazio… Nakon višesatnog gledanja slikica, filmova, nakon mnogih uspomena….otišao sam za komp i na blogu Prostranstvo beskonačnost – topio se u najljepšim ljubavnim stihovima… stihovima koje samo nježno, osjećajno srce može napisati….. uživao sam, a svako toliko u njima, u njima sam vidio tebe draga…. Otišao sam malo leć…sad sam već pomalo osjećao bolove u leđima… Evo i komp je ostao upaljen na ovoj stranici…Osjećam se malo bolje… ne mogu ostaviti na pola izrečene misli… Još jedan je dan prošao, još jedan u nizu bolnih dana…ali, draga, ma siguran sam da si i ti primijetila – smijao sam se, nisam stalno plakao….duša – nju ne pitaj, ona bi ti svašta mogla reći, ali ja, danas sam bio nekako drugačiji…nekako smireniji, nekako…. Ne znam draga da li sam to bliže tebi ili, ipak, ipak idem ka ostvarenju nekih svojih želja, ciljeva… Ne znam draga, ali znam da naša ljubav nikada neće nestati, nikada se neće ugasiti – shvatio sam danas da sa tom ljubavi ja mogu dalje, barem, barem to želim… ne znam hoću li uspjeti, ne znam da li će me neko sa druge strane čekati….ali idem…dan po dan, možda ostvarim svoj san… Draga, podsjetilo me ovo na naše noći provedene uz komp kada smo slagali naše „putopise“… kada smo u ovo doba ( 8 je sati ujutro…) znali, svježi kao da smo se tek probudili, pogledati se i onako sanjarski provaliti….danas je na tebe red za kavu?... i opet se smijem, sjetio sam se, sjetio sam se one kave kada smo imali goste…o Bože, bila je kao kava by solane Pag….to sam ja, tvoj smotani… Idem draga, idem malo ubiti oko….navrati, navrati u moje snove…čekam te draga… |
- 11:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||