smotani
srijeda, 22.10.2008.
Slike s putovanja
 Uz svijetlo male lampe, tiho, sjetno, na krevetu sam raširio slike sa nekih putovanja. Pokušao sam se prisjetiti naziva nekih mjesta, ali draga, kao i uvijek – bezuspješno. Ipak, sjetio sam se koje sam pozicije zauzimao ne bi li „uhvatio“ dobru sliku, sjetio sam se kako je deva poskočila u Jerihonu ( Aleluja, nešto sam zapamtio) kada sam legao pored nje namjeravajući napraviti najluđu fotografiju u svom životu. Da li je najluđa? Ne znam, ali gledam ju sada i smijem se tvom zaprepaštenom izrazu lica koji kao da govori joj kak će te klepiti!. Listam dalje… Isusov grob – tada, tada si rekla nešto što nismo nikada ostvarili, nismo stigli… nismo se vratili sa svojom djecom… Evo, putujem – stigao sam do prekrasnog Nila i jednog lijepog putovanja. Sjećam se kako sam bio glup i mislio da ću na tom krstarenju sresti mamu Kukunku, tatu Tarantu i maloga Juju kako pobjedonosno stoje pored oderanog krokodila. Sjećam se tvog upitnog pogleda punog iznenađenja i nevjerice Kaj si to stvarno mislio?? Kako sam se znao napraviti bedastim, bedastim i još pri tome uvjerljivim… Gledajući film koji smo snimili prošao sam cijeli taj put…sjetio se iznenađujućeg pogleda kada smo ušli u Tutankamunovu grobnicu – paaaa..di je on??; one pustinje u kojoj i nije bilo tako vruče kako mnogi kažu, onog vjetra i oči pune pijeska, danima si ga ispirala iz svoje kose… Ponovno smo na devi – uvijek sam te nastojao oponašati, koje držanje…. Kao da jašeš prekrasnog bijelog konja i elegantno kaskate pustinjom…nikada mi to nije uspijevalo, stalno sam imao osjećaj da padam, da će me ta grba zgnječiti i samo, samo zbog tebe sam se upustio u tu vratolomiju. E, baš vratolomiju – kako me deva skoro izbacila, kako sam skoro odletio na glavu – ona i njen stil podizanja. Smješkam se, sjetio sam se kako mi je neki „gazda“ nudio 50 deva za tebe, kako su svi rekli daj, prodaj ju, doći će ona kući – doista je bilo komično slušati tog tipa kako podiže svoju cijenu… Uspomene, lijepa sijećanja nastavio sam krstarenjem po Nilu i došao do Asuanske brane. Joj, tu bi scenu rado zaboravio, ali..ne mogu – kako mi je bilo neugodno - a strah…on je došao tek poslije, tek kada su mi objasnili o čemu se radi – strahovito sam ih podsjetio na jednog kriminalca, teroristu..što li već… doduše, samo na trenutak, ali dovoljno…dovoljno za sve šale koje ste poslije zbijali na moj račun a koje su me toliko dojmile da sam na slijedećim maškarama bio terorista. Kad se sjetim kako si bježala od mene…ko je ovaj? Ja ga ne poznam! Maknite seeee ..policijaaaa! Da, smijem se draga, smijem se i uživam u sjećanjima, uspomenama – ona su trag mog života, ona ostaju takva, predivna, kakva i jesu. Ona su postojana i trajna kao i ti… A ja, ja idem dalje....dan po dan....sam....sam sa svojim mislima, strahovima, nadanjima i možda...možda nikad ostvarenim željama kojima sada težim..... |
- 21:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||