smotani
srijeda, 22.10.2008.
Mila, nešto ti moram reći
 Mila, nešto ti moram reći Još uvijek sanjam o našoj sreći Još uvijek samo tebe volim Novih osjećaja, pomalo se bojim Dal smijem mila, raširiti svoja krila? Dal smijem mila, drugoj ženi reći mila? Dal smijem mila, krenuti svjetlu na kraju tunela? Dal smije mi mila, druga, voljena, biti žena? I znam, znam što bi ti sada rekla I znam da upalila bi sva svijetla Da obasjaju put životu mome Ali ja, mila moja, polako tonem… Kažu…vrijeme sve rane liječi Kažu…vrijeme je, kreni novoj sreći…. Kažu…a pitam ja- kojim putem krenuti? Pitam ih ja, na kojem raskršću skrenuti? Mila, nešto ti moram reći Tražim put ka novoj sreći novih se osjećaja, pomalo, bojim Trenutke do našeg susreta brojim.. Ali, nisi li primijetila nešto čudno? Nisi li primijetila nešto, čega već nije bilo dugo? Mila, opet sam tebi posvetio stihove ove Mila, opet sam napisao riječi nove Koje, kad gledam i sam se pitam Koji sam ja to uhvatio „ritam“ Gdje su oni stihovi sreće Koje sam ti pisao svako veče Gdje je ona životna radost Kojom sam opisivao našu mladost Kojom sam svaku sekundu naše sreće Učinio da ostanu još i veće? Ali mila, ipak, promjena ima Bez obzira da li ovo bila rima Želim ti reći, nešto se u meni događa Želim te pitati dal neka me strelica pogađa? Želim, želim ti reći mila, ma gdje sada ti bila Pokušavam, pokušavam podići svoja krila Molim te, ako ih podignem, oprosti mi mila…. Naša je ljubav toliko jaka, I ne boj se u njoj nikada neće biti mraka.. ali, grčevi, koji u meni toliko su jaki mila, znam da ćeš me shvatit želim, želim vidjeti, dal u meni snage ima dal meni se može dogoditi, nova, ljubavna plima Mila, odat ću ti jednu tajnu Mislim da sam „upoznao“ ženu sjajnu Toliko dobrote u toj osobi ima Toliko ta žena volje za život ima Toliko sjaja u njezinim očima ima Toliko nježnosti u njezinom glasu, mila… Iako, znam da tebi ovo nije tajna Iako, znam da sretna bi me voljela vidjeti..draga Nikako, nikako da se maknem sa mrtve točke Nikako da širenje mojih krila počne Ne mogu, ne mogu krenuti dalje mila Spavaj mi mirno, ma gdje sada bila… A ja, ja ću i dalje u mračnom kutu male sobe Svijat se od grčeva novih – koji bole I opet ću prevrtiti cijeli film I opet ću shvatiti ja sam kriv Al ne mogu tako dalje više mila Ne, nisi ti draga nizašto kriva… Ja, ja sam taj koji krivnju nosim Krivnju s kojom se ne ponosim Zbog koje teški su lanci i okovi Zbog koje i rijetki prijatelj odlazi A ja, ja opet ostajem sam I u mračnom kutu male sobe čekam novi dan.. |
- 00:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||