smotani
ponedjeljak, 20.10.2008.
Kad misli mi vrludaju...
|
Nakon što su me opet malo obuzele svakakve misli, nakon jedne, konačno kuhane, kavice krenuo sam polako u boj sa hrpom stvari iz ormara, sa kojima iskreno ne znam što ću…Ima tu svega, od majica, trenirki, hlača, vesti…koje već godinama nisam nosio iz ovih ili onih razloga, puno krilo crne odjeće koja zauzima mjesto a ne, ne volim je više na sebe stavljati…jedva sam je i skinuo….i razmišljam…kuda s njom? Nazvao sam punicu i lijepo ju zamolio neka vidi ima li koga kome je to potrebno i neka dođu po to..jer, ja ipak, ipak još ne bi smio to tegliti… Bila je presretna da sam konačno našao volju uči u ormar i riješiti se stvari koje ne nosim, a zbog kojih imam takvu gužvu po ormarima kao da nas je ovdje barem troje… Oprezno, izdaleka, pitala je da li sam krenuo u kompletnu čistku? Znam, znam na što se to pitanje odnosilo…znam. Da, da draga punice, i Sanjine, i njezine su stvari složene, složene i spremne…ostala je samo ona narančasta haljina koju sam sa svojom košuljom stavio pod najlon, i koja u kutu ormara samo tiho svjedoči o nekim danima. Nje, te haljine se ne mogu i ne želim odreći…barem ne za sada….Ali, nakon današnjeg potonuća u mislima shvatio sam, da svaki put kad je takva zbrka u mojoj glavi, napravim jedan neočekivani korak….korak kojim zatvaram sve više vrata – vrata prošlosti. I koliko sam sretan toliko sam i zbunjen…stvarno se nešto događa u meni..puštam i prepuštam se tome, i ne, ne znam kuda će me odvesti…vjerojatno opet do jednog zida kojeg već nazirem i vidim…. Ali, idem dalje…dan po dan… Zadržao sam se s tim slaganjem… prošlo je malo vremena…. Danas, ne znam zašto, svaki čas gledam u mobitel da li je zvala pa ja nisam čuo? Ima li kakva poruka….danas sam nestašan… Već nekoliko puta uzeo sam mob sa namjerom nazvati je…ali znam, …zapravo više ne znam, ne znam da li uopće smijem nazvati? Ne, ne…ona je sigurno dobro…bolje da se ne javljam, bolje da je ne zbunjujem…, jer, sada sam sve više siguran, želi me zaboraviti – možda, možda je i tako bolje…za nju vjerojatno je, jer sama je odabrala to… pokušavam zaboraviti obećanje koje sam joj dao, koje je molila da joj dam jer, shvatila je da sam osoba koja poštuje datu riječ…ali ne mogu…ispunjavam ga, a svaki puta boli, boli sve više….Iako, i ona je tada, usput, rekla isto..ali shvatio sam…ona ide dalje, odlučila je ići naprijed, a ja, ja sam se tu negdje izgubio…..Neka, neka je ona dobro..zaslužila je to… a ja, ja ću i dalje ići dan po dan, ma kuda me to odvelo. I stalno mi se mota po glavi ona općepoznata „daleko od oka….daleko od srca…“ i pitam se, odnosi li se to i na „daleko od uha, daleko od srca“..jer…nekako, nekako imam osjećaj da me je zaboravila, da više nema niti volje, niti želje a niti snage voditi me dalje…i sad, stojim na jednom raskršću i ne znam kuda..kojim putem krenuti? Da li me uopće želi na tom putu? Kako ću znati? Uf, opet puno pitanja na koje nemam odgovor….danas sam stvarno odlutao….. Nakon kratke pauze primio sam se saugera. I sam sam se iznenadio koji mi je gušt bio, nakon toliko vremena, družiti se sa svojim fifijem. Malo po malo, sa više pauza, usisao sam skoro cijeli stan. Obzirom na opći dojam moga stanja – zadovoljan sam. Spremio sam si nešto za klopu i zavaljen na trosjedu slušao glazbu….a nee….Hladno pivo, ne..idem okrenuti program, maknuti se sa CMC, ne, ne mogu još i njih sada…odmah će mi misli vrludati…. Zapravo, ugasio sam TV, pokrio se dekom i prepustio misli laganom snu…. Malo sam ubio oko i odmah sam svježiji…toliko svježiji da sam odmah, sa puno žara krenuo plaćati račune – kako sam stalno doma, zaboravim koji je datum, zaboravim platiti režije…e stvarno sam smotan…a iskreno…e kako sam tek račun smotao ..:)  |
- 20:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||