SONGFORDEAD

Noć je pažljivo prilazila prstima što su krili pokrete prolaznika. Nemarno su prebirali po knjizi zagonetki. Nije uvijek sve bilo nevažno, nekada sam vjerovao u pitome kestene, sjenice sagrađene u najljepšim vrtovima romantičara.
U nagosti njenoj tražio sam Sunca buđenje. Prijeći preko njenih koljena prema dubinama priviđenja uvijek je me razbuđivala. Davala spoznaju neobuzdanog čovjeka koji vlažnim jezikom razgolićuje joj utrobu dok njeni glasovi iz tišine prelaze u stenjanje, čupanje moje kose dok mi lice unosi u svoje napeto međunožje.
Mirisi i znoj dodira mi se miješaju u nozdrvama. Ne gubim ju, tek oslobađam ono divlje u njoj. Ženu tisuću zvijezda u očima dok joj se grudi ispunjavaju razbacanim krvim zrncima. Želi me u sebi, uz zid pribijenu. Večeras sam tek milimetar od nje kao grizodušje nestašluka.

prst sudbine, uznositosti se igrao po predjelima uzapredovale vreline, predkazujući neobuzdanu žeđ za sokovima zaljubljenosti, prijelomnu misao kada znamo što želimo i ono što nas stvarno potiče, granice se ne prelaze tako lako, jer ipak volimo, jer ipak smo osoba koja gasi vatrene oblutke u kojima je tako slatko noćenje obraza i jezika prvog dodira

željni ljubavi i pažnje i neki drugi put vođeni smo idejom romantike a rašivamo i slobodu i koristoljublje, odajemo zanos tek na kraju predigre, a i tada nam nije svejedno hoćemo li prodrijeti ili biti dio zvijerske prirode i bujati usko dok vlažne kapi i udarci ne odaju istinu, želim ju bezpredmetno (odozada), neka se ljuljaju kreveti, jastuci znoje pod njenim koljenima dok ostavlja otiske na tek dovršenim zidnim izbočinama, odaje se, pruža biserje jednom pogledu, utapanje u rapsodiji udaljenosti

stiska se i uzano sapliće o znatiželju koju joj nudim, okreće se, rujno me gleda, razljevam se dok nepce glasa niti da zajeca, klizi joj niz usne i obraze zanesenog vrata ka grudima ustreptalim, punim dok ju ne ugrizem snažno za gornju usnicu nespokoja