SONGFORDEAD

prst sudbine, uznositosti se igrao po predjelima uzapredovale vreline, predkazujući neobuzdanu žeđ za sokovima zaljubljenosti, prijelomnu misao kada znamo što želimo i ono što nas stvarno potiče, granice se ne prelaze tako lako, jer ipak volimo, jer ipak smo osoba koja gasi vatrene oblutke u kojima je tako slatko noćenje obraza i jezika prvog dodira

željni ljubavi i pažnje i neki drugi put vođeni smo idejom romantike a rašivamo i slobodu i koristoljublje, odajemo zanos tek na kraju predigre, a i tada nam nije svejedno hoćemo li prodrijeti ili biti dio zvijerske prirode i bujati usko dok vlažne kapi i udarci ne odaju istinu, želim ju bezpredmetno (odozada), neka se ljuljaju kreveti, jastuci znoje pod njenim koljenima dok ostavlja otiske na tek dovršenim zidnim izbočinama, odaje se, pruža biserje jednom pogledu, utapanje u rapsodiji udaljenosti

stiska se i uzano sapliće o znatiželju koju joj nudim, okreće se, rujno me gleda, razljevam se dok nepce glasa niti da zajeca, klizi joj niz usne i obraze zanesenog vrata ka grudima ustreptalim, punim dok ju ne ugrizem snažno za gornju usnicu nespokoja