SONGFORDEAD

Pomisliš li ikada na mene divlji cvijete što goriš vatrama tisuću baklji? Poželiš li osjetiti tijelo svoje na meni kako stenje i kidaju se sve opne strasti? Gori, gori. Obasjaj put Ljubavi. Zajecaj dok prolazim ti odajama Purpurnih zagonetki. Zagrebi po dubini boli. Neka cijeli svijet zna, tvoj sam kao zrno soli u morskim valima'.

Pomisliš li na prste što te miluju kao paperjem strasti? Tijelom ti struje rijeke nemirnosti. Čvrsto hvataš drvenu stranicu kreveta, stežeš se. Puštaš neka ti vene ječe, krv ti nemirno nosi ljubavne namjere slasti.

Putujem, putujem ti porama koje plamte. Pamučne vezice palim, svilene mašne vežem ti oko članaka. Kruto te uzimam straga dok noćne ptice putuju u svoja gnijezda. Potpisujem ti se po bedrima bijele puti.

Dodirnula si me dlanovima što su priželjkivali zabavu cijelu noć. Vrlo smjelo si otvorila skrovite misli koje iščitavam pod noćnom lampom. Razgrnula si proljetne poljupce sa usana. Željela grubo i strasno, razvratno, eruptirajuće. Nisi razmišljala o očajnim povicima, tuzi i prolaznosti. Sladiš nepce sladokusja.

Možda ponekad imam i uvrnutu maštu ali tebi pružam najbolje od svojih stepskih potreba. Neprolaznim dubinama jezera na dnu planine vlažim te. Razbuđujem svaku stanicu u kojoj ti se nakuplja krv i stapa sa Ljubavlju. Zajedno ćemo izgraditi svjetionik koji raspliće i najgore uragane. U kosu ću ti upetljati prste koščate i biserne školjke plavoga mora.

U kišnim trenucima dok tragamo za žutim okruglim raspoznavanjima jutra suze grešne, suze maglene padaju po stopalima staklenih koraka. Oko mene zidaš utvrdu zaljubljenosti. Ja te i dalje grubo stišćem uz valove koji se pjene i drhte ti na obrazima

Opijen i zbijen između zidova Zelenoga Sunca tažio sam utjehu na grudima raspupanim, oku pogodnim za promatranje iz svakoga kuta. Raspusti zastave na povjetarcu toplome. Zanesi me, zadrhti na vrelosti postojanja. Bili smo jako i bili smo dugo na kraju puta.

Sada te želim povesti, odvesti gdje je svijet uvijek drag makar nam nestao trag. Ne pitaj me što donosi sutra, samo znam gdje ćemo dočekati ljetna jutra. Na poljana gdje raste samo poljsko cvijeće, žuto i plavo.

Promatrati ćemo svijet kroz otvoreni prozor na postelji morske pjene. Vali će te golicati a ja, a ja ću te bez stida skidati. Razbacati odjeću po pijesku našeg sata budućnosti. Bedra ću ti šibati pogledima, guzove crvene gladno vrebati.

Ponekad je dovoljan tren zaljubljenosti da se stvori magija koja se ne može ugasiti. Nošeni na plamenu svijeća dah ćemo krasti jedno drugom. Nitko nam ništa ne može, preći ću ti maslinovim uljem preko kože. Ako se i zapitaš na koga mjesec zavija, ja za te razvijam jedra naše male barke, bez laganja i varke.