SONGFORDEAD

Opijen i zbijen između zidova Zelenoga Sunca tažio sam utjehu na grudima raspupanim, oku pogodnim za promatranje iz svakoga kuta. Raspusti zastave na povjetarcu toplome. Zanesi me, zadrhti na vrelosti postojanja. Bili smo jako i bili smo dugo na kraju puta.

Sada te želim povesti, odvesti gdje je svijet uvijek drag makar nam nestao trag. Ne pitaj me što donosi sutra, samo znam gdje ćemo dočekati ljetna jutra. Na poljana gdje raste samo poljsko cvijeće, žuto i plavo.

Promatrati ćemo svijet kroz otvoreni prozor na postelji morske pjene. Vali će te golicati a ja, a ja ću te bez stida skidati. Razbacati odjeću po pijesku našeg sata budućnosti. Bedra ću ti šibati pogledima, guzove crvene gladno vrebati.

Ponekad je dovoljan tren zaljubljenosti da se stvori magija koja se ne može ugasiti. Nošeni na plamenu svijeća dah ćemo krasti jedno drugom. Nitko nam ništa ne može, preći ću ti maslinovim uljem preko kože. Ako se i zapitaš na koga mjesec zavija, ja za te razvijam jedra naše male barke, bez laganja i varke.