SONGFORDEAD

Ljeto je vruće stiglo, a ti tužna. U mislima si sama dok noge natapaš u rijeci što prevrće misli, osjećaje utjehe. Nemoj me zaboraviti, sjenu krošnje hrasta. Tamo smo se valjali i brali tratinčice bijele. Razgrnuo sam zemljanu prašinu sa haljine plave.

Otkopčao ti straga dugmiće malene i sive. Bila si natopljena strašću i uzburkanim valovima vjetra. Kosu si kratko uredila, kroz nju provlačila prste koje sam želio gristi.

Samo ti, ti si mi bila na paleti boja. Slobodna i oku ugodna, hranio sam se tijelom prvog pogleda. Ponovo sam progledao, slijepac i topnik prošlosti. Uzeo te prekovremeno za sadašnjost dok su prilazile goropadnice ose.

U travi sam te poslužio hranom dugovječnosti, vlažno otpuštao žice bluda. Osmjeh mi poklonila dok ti je tijelom strujao udar muškosti, zadovoljena za trenutak Ljubavi.