SONGFORDEAD

Govorila mi je: Volim te medo maleni. Ma bit ću tvoj dok mi se otkrivaš. Daješ predivan nespokoj sutona. Nudiš mi se crvenokosa dok je Sunca ovoga stidnoga.
Ljubim ti obraze, prstima prolazim kroz kosu. Upetljan i omamljen najavljujem noć bez prestanka. Nećeš biti sama, nesvladana. Bit ćeš pod mojim tijelom, znojnim i uzrujano-ustreptalim.
Spustit ću se niže. Preko grudi ti ostaviti sluzav trag jezika. Vlažno ćeš mi se davati. Ja ti se neću opravdavati kada te uzmem straga, naslonim na žuti zid. Ljubit ću ti leđa bestidno, polutke ti razmaknuti grubo.
Okovati te uzdama tihog noćenja. Od anđela ću kriti grijeh, u tebi. Rastvoriti putove magične. Sočno upaliti svijeću naših tijela. Cijela soba će se zapaliti.

Skoro će zima moja mila. Utopljen u gorčinu hladnoće čekao sam te u pustoj ulici zatrpanoj bjelinom pogleda. Pomalo omamljen umorom vremena vrludao sam oblacima. Munje i gromovi su me razbuđivali. Tako bih se htio uviti uz tvoje tijelo medonosno. Pokloniti ti svježinu noćnog snatrenja.
Potpaljuješ vatreno sjeme u meni. Usne mi grizeš. u zanosu stežeš moja prsa preponama u grču. Ugrize duše ostavljaš na pjesmama klesanim kasno noću. Bezbrižna si bila dok sam ti grudi sladio uljnim napitcima sladokusja. Znatiželjno sam promatrao lagane pokrete trbuha. Izdahnula si strah, udahnula sreću vezanu uz molekule zavodljivosti. Prstima sam se pleso oko pupka. Spuštao se niz maleni brežuljak u tajnost postojanja. Neka traju vječno šareni leptirići kojima me vodiš kroz utrku života, u kojoj sam uvijek prvi i posljednji tvoj vitez.

Srca su nam se natapala na vrućem pijesku pjenom morskim utjeha. Odala si mi svoju tajnu: Voliš me još. Prsti su nam se ispreplitali, tako nam je dobro. Želim te još Ženo moga doma. Utjeha si mi dok prašnjavim putem kidam stranice godina. S trepavica ti brišem rosne suze u prahu.
Grudi ti stoje moćne, kao svjetionici su koji me vode u mraku. Kujem ih vatrenim ognjem. Tijelom ti putujem kao vremenski putnik. Stružem nespokoj ključem iskovanim u grotlu Klete planine. Ljubim te još više dok rajske djeve bježe iz Harema požude. Okovi ojačali među nama pucaju u tisuću plodova slatkih kao ušećerene brusnice.
Kao ura stara otkucavam, u meni divljina se budi. Pod brežuljcima purpura spavam ničice uz rijeku života. Daješ mi se slatkorječivo i blago, uzimam te trnovitim putovima, sada i grubo.

Sjetiš li se mene mila moja dok sam iz tvoje kose vadio upetljane tratinčice. Tijela su nam bljeskala na vrućem Suncu. Po nama su plesali kraci popodnevne hobotnice koja je izašla iz srebrne škrinje.
Pleo sam ti mrežu požude po uzdrhtalim bokovima. Spuštao se ničice uz članke. Vezao ju sluzavo. Neka se stopi sa kožom pjenastom što mi se cijedi niz prsa do ponosa ojačalog. Razbuditi ću te, prikovati uz sebe.
Osjećaš ga u odajama svjetleće lutnje?
Kujem u tebe sitne zakovice svoga postojanja, životnosti. Gradim u tebi zamak pepeljastih bajki što ćemo ih tek stvarati, snatriti.

Ispod spavačice skrila je zanosnu slatku tajnu. Nježne grudi, kožu pahuljastu prekrivenu zelenim jesenskim mirisom vlažnosti. Na vjetru dok su se razbuktavale sitne vatrene čarke pisao sam ti stihove ljubavi, opijene tobom.
Bili smo bez imena, adrese, posebne marke. Željeli smo dodirivati jedno drugom obraze, stisnute šake.
U grču rasplamsali vodilo nas je ono maleno, uzbuđujuće, vražje.
Kroz maglene obrise tražio sam ti lik, uz mene budi tik dok mrzli listovi šume duše nam liječe.

U pet minuta me je smotala oko svojih nogu. Razodjenula me, podigla visoko kao barjak crveni. Za nju ću voditi bitku sa samom zloćom, gnjevnim bijesom vremena.
Polila me vrelom vodom. Gorio sam, koža je pucala. Lud, lud sam bio. Noć sam probdio. Čekao ju da se vrati, muke mi skrati. Zalijepi se na gumene dijelove moga tijela. Sočno me proba. Pomiješa sa slatkoćom vlažnom. Neka ti niz usne klizi. Prstima lijeve ruke pokupi. Prebaci u desnu, razmaži po polutkama širom otvorenim. Daješ mi se dok mi duša vrišti. Znala si, ja sam tvoj kauboj budućnosti. Sa crnim šeširom. Mamuzama kojima sam te bockao, tek toliko da ti probudim maštu.
Zagolicao ti bedra, jezikom vrludao kao mačak na vrućem limu. Pekao se, skakutao oko tebe. Uhvatio te za ruke. Vezao konopcem zanosa za stranicu kreveta. Sada si samo moja. Tvoj sam sudac i propalica. Uzimam te straga. Prodirem dok ti usne vlažim pjenom koja teče u potocima iz pjesama Sudnjeg dana. Grčiš se, stežeš Ga. Propinješ se, o napeti mi ponos zapinješ. Ljubim ti leđa, utiskujem ime svoje. Lutalica.
Zbog tebe mila moja, grešne duše istražujem prostranstva zelena za cvijetom našega odnosa.

Jednom sam te tako volio. Sa stropa strugao tragove naše ljubavi. Bila si mi lanac koji me stegnuo. Teško sam disao. Što si se više smijala ja sam sve više bujao.
Jednom sam te stvarno i iskreno volio a ti si uzela njega. Lutka oble, velike glave. Bio ti je draži od mene. Nema sokova, grubih znojavih dlanova. Samo ti i on. Navlažila si ga i primila u svoje odaje. Žudno si ga trljala o brežuljke strasti. Opijena i sama si uživala. Željela si još, vrelo i jako. A on je stao. Nema struje, nema užitka.
Ja sam samo gledao kroz okno žudnje. Gotov i osjetno tužan, podigao sam okove strasti i išetao iz hrama tvoje Ljubavi.