SONGFORDEAD

Srca su nam se natapala na vrućem pijesku pjenom morskim utjeha. Odala si mi svoju tajnu: Voliš me još. Prsti su nam se ispreplitali, tako nam je dobro. Želim te još Ženo moga doma. Utjeha si mi dok prašnjavim putem kidam stranice godina. S trepavica ti brišem rosne suze u prahu.
Grudi ti stoje moćne, kao svjetionici su koji me vode u mraku. Kujem ih vatrenim ognjem. Tijelom ti putujem kao vremenski putnik. Stružem nespokoj ključem iskovanim u grotlu Klete planine. Ljubim te još više dok rajske djeve bježe iz Harema požude. Okovi ojačali među nama pucaju u tisuću plodova slatkih kao ušećerene brusnice.
Kao ura stara otkucavam, u meni divljina se budi. Pod brežuljcima purpura spavam ničice uz rijeku života. Daješ mi se slatkorječivo i blago, uzimam te trnovitim putovima, sada i grubo.