SONGFORDEAD

Svoje osjećaje zaogrnula je crnim kaputom sa mašnom na leđima. Imala je crveni šal. Usnuo sam ili nikada se nisam ni probudio. S jutrom prohladnim, bez Sunca i zagasito plavim oblacima dodirivao sam pipke hobotnice ljubavi. Težio ka odvraćanju od sjete. Pokušao razbiti gorčinu uzdisaja. Slabost me hvata a nje nema pokraj mene.
Nebo joj je na jastuku, mota mi se oko nogu. Padam pod njenu sjenu, obrise grudi. Kosu mi plete oko ruku. Veže me, dah mi steže.
Ljubi mi vrat, navješćuje sudbinu nas dvoje. Spušta se niže, prema prsima napetim. Žudno grebe po butinama, približava se očvrstjeloj krutosti. Razmiče maglu između dodira i stvarnosti.
Na poljskim putovima trnovite divljine spuštam ju na postelju zelene trave. Zadižem joj haljinu sa prišivenim bijelim cvjetovima, Ivančicama. Klizim joj jezikom oko članaka, vlažim listove. Kožu oslikavam lavandom i zrncima soli. Razmičem joj noge, pamučnu nit pomičem u stranu. Okrećem ju, uzimam ju strasno straga. Opne Ljepote me usko primaju. Na njoj ostavljam trag žudnje, jedine Istine i Boli.