SONGFORDEAD

Plivala je iznad zagasito plavih oblaka. Sjekla ga je u kolutiće jutra. Oblinama privlačnosti njihala ih ravno prema meni. Poželio sam ju svući, u sne razvratne uvući. Zajedno sa njom pobjeći od stvarnosti. Daleko u zemlje požude i starih mitova. Predati joj se kao muškarac kada upozna svoju Boginju ustreptalosti.
U tijelu su se stapale krvne stanice sa nabreklosti mišićnih iglica. Prilazila mi je sitnih koraka, gotovo nečujno kao ruža kada se rascvjeta, boju latica oda. Ljubila mi je prsa, jezikom klizila sočno i vlažno prema hridi na koju se željela nasukati. Sve čari razbiti u tisuću malenih dijamanata. Bila je moja, blještavo napeta.
Vođena rukom neba kišila je po meni kapima tekućeg meda, opipljivo i ljepljivo. Sluzavo sam ju oblikovao, u njoj gradio hram Ljepotice.