SONGFORDEAD

Kako je imala mesnate guzove. Jestivo, stvarno, jutarnje poželjno. Utopio bih se u njima. Grizao dok ne ostanu crveni. Otisci zuba ostave duboke tragove jabučno-kiselkaste ljubavi.
Držala me je na odstojanju. Dovoljno da ju osjetim, zamiriše mi kao proljeća prve kapi kiše. Prilazim joj, preskačem brane sazdane od niti vlažnih, od uzdaha.
Čeznem te uzeti straga, o jedina moja draga. Budiš u meni zvijer, koja kida sve pred sobom. Urasle korijene vječnosti koji su se stopili sa džunglom grada. Skini sa sebe ovoje brižne što su se stisnuli uz tvoju bijelu kožu.
Razodjeni se, podaj mi malo nemira u oku. Nagu bih te promatrao. Krao te bestidno, prišao sa leđa. Posjeo na stolicu na kojom mi mutiš misli. Vrtio te, sluzavo mazio uljima probuđenih prstiju. Zakotrljao strast što se ponekad stidi, izmiče mi sa vlažnih i grubih dlanova.
Vodiš me kroz labirint purpurnih odaja. Nosiš me životnom stazom uskovitlane strasti. Pupaš sve ove godine, za mene, ja u tebi.