SONGFORDEAD

Brišeš mi sa čela vlažnom maramicom znoj nakon neprospavane noći. Prelazila si mi preko ruku i leđa, polagano si došla do mišića kralježnice. Mijenjala si jednu za drugom. Skupljala si sve što se preko noći otopilo sa tvojim oblinama stopilo. Kapi tijela istrošenog u drhtajima spremala si u bočicu požude.

Ljetni povjetarac te je zapljuskivao. Pokušavao podići plavu haljinu što si vješto stisnula uz prepone. Nazirali su se otoci koji su se ritmično njihali pri penjanju ovim kamenim stepenicama. Krenuli smo na vrh bedema. Tamo je osmatračnica onim zaljubljenih. Prah koji opija i najstisnutija srca.

Vjetar koji mi je pomagao, postajao je sve jači, kosu ti raspleo. Rukom sam ti se prišuljao između članaka nogu. Okovi bluda su se opuštali kako sam ju povlačio po napetoj koži prema preponama. Gladno sam te uhvatio za struk. Haljina se otpuhala kao plahe latice ruže. Bila si moja, kretali smo se zajedno prema nebu. Spustio sam te na koljena. Uljima mediterana navlažio brežuljke koje sam tako dugo sanjao. Drhtala si pod svakim ulaskom prstiju u usku odaju. Željela si osjetiti udarce kamenoga tijela o te dvije predivne goleti. U tebi je mrak koji tako strasno želim osvijetliti. Pri mome prodoru hvataš se za hladne željezne šipke. Griješ me, tako toplo je u tebi.
Na ovom divljem tornju ljubavi uzimam te. Otvaraš bočicu požude. Sladiš usne i nemir koji se razbudio, probudio nasrtaj vatrenog biča.