SONGFORDEAD

Možeš li se sjetiti barem jedne noći kada sam bio daleko od tebe? Zatvorio sam prozor da ljubav ostane u nama. Prekrio te posteljom zavodljivosti. Privukao na kraj krevet. Glavu si položila na jastuk ispunjen guščjim perjem. Odškrinula si mi sama sve prilaze. Ljubio sam ti žarko putove koji su od mene tražili napetost tijela. Jezikom se bockao na sitne dlačice koje su odavale požudu u tami. Prelazio sam ti preko opne prvoga puta, slatkastom, potamnjelom kožom do vrata. Tu ti ostavljao sitne ugrize bluda. Željela si me. Očekivala širenje stjenke koju sam tako pohotno promatrao, želatinom prstiju omekšavao. U tebi sam eksplodirao, kao bomba. Raznio ti krvlju dokaz svoga postojanja. Magijom stihoklepca, okusom divljine tražio razloge u usnama što si mi poklanjala. Bridim na njima. Svjetla se pale. Mijenjao bih srce svoje za taj sočni ugriz moje krutosti. Podaješ mu se, stežeš zubima. Ostavljam ti svoje čežnje trag. Bijelost ti klizi niz rub usana. Hvatam trenutak zadovoljstava.
Razumiješ li me draga? Trebam te. Obezglavljeno ponirem. U zori crvenkasto-žutog Sunca spuštam te na dlanove grijeha. Oduzimam ti dah. Slasno se utapaš u mojoj nabreklosti. Razbuđujem te vatrenim udarcem. Anđeo sam u tebi. Krila mi daješ. Letim. Grubost moga daha osjetiš na leđima. Razbijam šapat prošlosti. Znaš da sam uvijek korak iza tebe. Padaš mi u naručje. Razlijevaš se kao proljetna kiša po tornju ljubavi.