utorak, 10.07.2012.

SNJEŽNI NANOSI LJUBAVI NA RUKAMA

Dušo rastopi mi se na dlanu. Uvuci pod kožu kao noćna krijesnica. Razgali me. Raspusti kose. Neka se zapliću o jeku vjetra. Snijeg si, što mi škripi pod tijelom. Ljubim te, ostavljam trag na pahuljama zime. Hladno mi je. Ugrij me. Vatru u meni upali. Da nam bude kao i lani. Ispred kamina na tepihu od snova. Vino si crveno pila. Male gutljaje si uzimala. Niz grlo su ti tekli. Uzmi i mene, ja ću biti tvoja opojna noć. Sa sladom na usnama zašećeri me. Lagano zagrizi, kao oštricom zube prevuci. Pucam, pucam po šavovima. Iznesi me van. Na snijegu ovome novogodišnjem raširi krila moje ljubavi. Purpurno me doziva. Prići ću ti bliže. Bit ćeš val na ovoj goleti tvrdoj. Uronit ću duboko. Na polutke čvrste što se šire postavio sam temelj kameni. Kliznuo ti jezikom prema brežuljcima što su se smješkali. Uvukao sam ih duboko. Raširio palčevima. Tražio sam nepresušni izvor vlažnosti. Sokovi naše zavodljivosti plesali su mi na licu. Sapleo sam se o sitne dlačice što su mi se smješkale. Maštale su o krutosti, muškosti. Zavodljivoj. Požudnoj. Naleti vihora ritam su mi davali. U tebi sam. S tobom istražujem razloge vrućice teške. U snijegu se ledimo. Tvrdoću griješ dahom. Prosipam ti se po tijelu, rukama. Nismo u ratu mala moja. Ali pucam iz dubine duše. Vrag me je uzeo, tvoja ruka zavela, na magičan put povela.

''Gasim te s posljednjim vriskom ljepljivih kapi požude.''


14:35 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.