SONGFORDEAD

Bila je učiteljica klavira. Iako sam slabo vlado tipkama crno bijelim. Želio sam joj se približiti, ponešto ipak naučiti. O svijetu znojne kože, krutog ponosa, slatkog odnosa. Jedno jutro oko 9 sati vraćao sam se iz lagane šetnje predgrađem ustajalog grada. Pozvala me je na čaj. Znala je, čaj od brusnice mi je omiljeni. Vruć. Jezik za opeći. Posjela me je na fotelju, odšetala u kuhinju. Čuo sam u daljini buku automobila, ali brzo izgubih osjet sluha. Iz kuhinje je odšetala u kupaonu. Samo mi je dobacila: Mali odmah se vraćam. Nasmiješio sam se, čekao svoj opojni čaj. Cigaretu sam izvadio iz zgužvane kutije, zapalio. Znam, rijetko kada ona popuši, više da joj vratim za ''mali''. Ispuhivao sam dimove kroz otvoreni prozor. Vjetar je lagano ljuljuškao stihove pjesme iz radija. Prošlo je gotovo pola sata. Ona se još nije pojavila. Već sam i sam počeo kuhati. Skinuo sam okove srama. Majicu, izuo se. Cipele pospremio uz stolić gdje su bile neke čudni statue, držale se za.. hm.. Ostao sam u crnoj potkošulji, uskim riflama. Malo ih zategnuo. Kada ona već mene, mogu i ja nju, bar malo. Čaj mi se sigurno ohladio. Kako ću ga sada popiti. (smijeh) Evo vraća se. Ode opet u kuhinju. Šuti. Baš je beštija. U crvenoj zavodljivoj spavačici, njihala je bokovima. Nazirao sam joj obrise tijela. Ma k vragu i ponos. Odoh vidjeti trebala li pomoć oko toga čaja. ''Ma gdje si mali, očekujem te''. Pogledao sam je u oči, pramen kose padao joj je preko lica. Prstom me je pozvala. Nisam više mogao čekati. Sve sam sa stola srušio. Zgrabio ju, okrenuo ju, položio na trbuh. Raširio joj noge. Prešao rukom preko stjenke tvrde, sočne guze do vrelih brežuljaka. Već je bila vlažna. ....Tišina.... Skinuo sam sve sa sebe. Čekala me je. Divlja. Pohotna. Uklizao sam u nju. Razuzdano prodirao. Utapao sam svoj jezik u njenoj kosi. Grčila se je sve više kako sam ubrzavao ritam. Na kraju je vrisnula. Utonula u stanje svježe omamljenosti. Vratio sam se nazad u fotelju. Odakle mi je pogled bio savršeno čist. Zapalio još jednu cigaretu. Gledao njenu meku, gotovo zlatnu kožu. Sa usana sam samo pročitao ''Pa sutra bi mogli ponešto naučiti o crno bijelim tipkama''. Ja sam se nasmijao od uha do uha. Rekao joj : ''Savršeno''.