SONGFORDEAD

Tišina riječi
dah mi sledila
Borim se, u ljubavi čeznem.
Vihor noći prohujao je
mojim postulatom dobrote
Oni što vole,
sanjaju cijeli život kamene kugle
u Svemirskoj oazi što bacaju zrake
na uspaničenu golotinju koja stoji u parku
Divi se sama sebi, sve je u tebi
Stani, kreni,
zbunjenost je moral slabog odaziva

Ne možeš biti moćnik na kraju puta
ako za sobom vučeš samo uplakana lica
Ne možeš biti vladar svijeta
ako si zanemario iskrenost sreće

Vitez je onaj što u parku stoji
naslonjen na svoje uspjehe i poraze
Smije im se radošću djeteta

Kada jednom pobijedi bedem straha
Jecaj njenog tijela se javlja
Zagolica tek toliko da zna da nije ostavljena

U pismu napiše:
Voli te lutalica ljubavi
Ako sam te jednom ljubio
moje usne će se uvijek vratiti
vrtovima gdje s jutrom
prestaje jesen, dolazi proljeće