Smisao Života

četvrtak, 01.04.2021.

Sve je dopušteno

Od strane prirode svim je bićima na ovom planetu, uključujući i čovjeka, sve dopušteno. Naravno, u granicama njihovih mogućnosti. Ako postoji nekakav bog kao stvoritelj univerzuma, niti taj bog neće nikoga sprečavati da čini što god želi u granicama svojih mogućnosti. Dakle, i ako ima i ako nema boga sve je dopušteno. Da nije tako, ovaj svijet bi bio sasvim drugačije mjesto. No, fokusirajmo se isključivo na čovjeka. Vele neki da mi, ljudi, imamo slobodnu volju koju nam je podarila priroda ili, za one koji vjeruju, bog. I, kao što rekoh, ni priroda, ni bog se nimalo ne trude da nas spriječe u korištenju te slobodne volje. Pa i zašto bi, čemu slobodna volja ako po njoj ne bi mogli postupati? Odnosno, to onda ne bi ni bila slobodna volja, ali po mom mišljenju niti nije.

O slobodnoj volji sam već pisao, ali morat ću ponoviti svoj stav o istoj jer je to krucijalno za temu ovog posta. Naime, iako ljudi imaju stvaran osjećaj slobodne volje, osobno smatram da je taj osjećaj iluzija koja nam je nužna da bismo mogli funkcionirati. Ako svi naši postupci ovise o fizikalnim zakonima i ako su determinirani genetikom, odgojem, utjecajem okoline te prijašnjim događajima (kauzalna determiniranost) onda naša volja ne može biti slobodna. Volja bi bila slobodna kad ne bi ovisila o ničemu, kad ne bi bila uvjetovana ničim, dakle slobodno je neovisno i neuvjetovano, a kako je nemoguće da bilo što bude neuvjetovano i neovisno, slobodna volja po meni ne postoji.

Kako možemo imati slobodnu volju kad nismo birali hoćemo li se roditi (ili možda jesmo) i gdje ćemo se roditi i s kojim genetskim nasljeđem ćemo se roditi i kakvom ćemo odgoju i utjecaju okoline biti izloženi. Ako smo postali kriminalci i zločinci, je li to bila naša slobodna volja, jesmo li uistinu htjeli to postati? Kakvu slobodnu volju ima čovjek kome netko stavi pištolj na glavu i kaže mu da će ga upucati ako mu neda novčanik? Istina je da ima izbor, poslušati ili ne poslušati razbojnika koji mu prijeti? No, je li to slobodna volja? Kakvu, dakle slobodnu volju ima žrtva? Zanimljivo je da se od strane prirode ili boga isključivo poštuje slobodna volja nasilnika (ili onog tko je jači), a nikada slobodna volja žrtve, jer da se poštuje slobodna volja žrtve, žrtva nikada ne bi bila žrtva (mazohizam i altruističko samožrtvovanje su također uvjetovani, neslobodni).

Uglavnom, ni nasilnik ni žrtva nemaju slobodnu volju. Svi živimo u situaciji kao da nam netko drži uperen pištolj u glavu i od nas nešto traži, pa ti budi slobodan. Svjesno ili nesvjesno nagoni traže jedno, razum i savjest (ako ih imamo) traže drugo itd... Hoću reći da izbor između ponuđenih opcija (koje nudi netko drugi ili nešto drugo, bio čovjek, bog , priroda, fizikalni zakoni, kvantni skokovi elektrona itd.) ne smatram slobodnom voljom te da mi nismo slobodna bića, odnosno da nemamo slobodnu volju, jer ne kontroliramo te faktore, već samo postupamo po našim željama i mogućnostima koje su proizvod tih faktora.

Velite, kako se ne bih mogao oduprijeti nekoj želji, naravno da mogu, samo moram imati svijest ili svjesnost o tome, čvrst karakter. Naravno, ali i postojanje te svijesti, svjesnosti, karaktera je isto determinirano svim tim faktorima, uvjetovano njima, neslobodno. Svaka želja koju pobijedim pobijedio sam je drugom željom koja je u tom trenutku bila jača. A želja se samo pojavi, ne prizivamo je, samo imamo taj osjećaj da je prizivamo. Mi po želji samo postupamo, po onoj koja ima jači utjecaj na nas, a to opet ovisi o svim faktorima koji tvore našu osobnost, osobnost koju mi nismo sami izgradili svojom slobodnom voljom. Iliti drugačije rečeno, ne možemo protiv sebe, nikada, što god smo učinili, to smo morali učiniti. Mi smo programirani biološki strojevi koji osjećaju i misle da imaju slobodnu volju, ali tako su programirani, da misle i osjećaju kako su slobodni, ali da čine ono na što su prisiljeni.

Neki bi pomislili da ovim razglabanjem o slobodnoj volji idem na ruku fatalistima i vjernicima u sudbinu. Možda i idem, ali ne mogu zanemariti uvide koje sam stekao, a koji mi jasno govore da mi ne možemo biti slobodna bića, ne samo mi kao ljudi, nego sva bića na ovom planetu. Zapravo, idem na ruku mnogim fizičarima derterministima koji nisu fatalisti niti vjernici, a isti također ne mogu zanemariti sve zakone fizike koje su otkrili i zaključili da je sve determinirano. Po ovome što sam do sada napisao post bi se trebao zvati „Sve je determinirano“, ali polako, ako ste do ovog trenutka imali živaca pročitati što sam napisao, molim vas za još malo strpljenja, vratit ću se na glavnu temu posta.

Zanimljivo je da postojanje slobodne volje najviše brane teolozi jer im je ista jedino utočište u okviru kojeg mogu objašnjavati fenomen zla. Bez slobodne volje zlo ne postoji. I s tim se slažem, ali ne u doslovnom smislu. Moj je zaključak da bez osjećaja slobodne volje zlo ne postoji. Ali, to je samo osjećaj, percepcija, jer zlo kao fenomen u zakonima prirode ne postoji. Zlo je percepcija ljudskog uma, za one koji vjeruju u boga zlo je i božja percepcija, odnosno bog je vrhovni moralni autoritet koji određuje što je dobro, a što zlo. Problem je jedino što različiti bogovi određuju različita moralna pravila. Jebiga, kad nam je bog dao na tisuće religija pa ne vlada moralno jednoumlje, već moralna demokracija u vidu tisuća moralnih totalitarizama.

Naime, ako vjeruješ u boga koji je svemoguć, sveznajuć i sveprisutan, odnosno savršen, kako pomiriti postojanje slobodne volje s tim atributima kad je takav bog kao kreator svega ujedno i kreator svih događaja, kreator sudbine. Sve je njegova volja. Odnosno naša tzv. slobodna volja je zapravo njegova, božja volja. Najgori zločini su njegova volja jer je svemoguć, sveznajuć i sveprisutan, sve je njegovo djelo. No, uz sve te atribute bog je i savršeno dobro, pa otkud onda zlo? Najčešći teološki argument je upravo slobodna volja.

Bog je morao dati ljudima slobodnu volju kako bi ljudi bili slobodna bića, a ne roboti, pa je tako stvorio i mogućnost postojanja zla. Odnosno, bog je dao do znanja ljudima što je dobro, ali im je dao i mogućnost da ne postupaju po tome što je dobro, da ga ne poslušaju. Dakle, zlo je neposluh prema bogu, odnosno njegovim pravilima. Bog je, dakle dobar, a zlo je nuspojava neposluha ljudi. I još jedan argument koji ide uz to je da ljudi niti ne mogu znati što je dobro ako ne znaju što je zlo, odnosno ne možeš definirati dobro ako ne definiraš zlo. Bog je morao stvoriti i zlo da bi ljudi mogli znati što je dobro, inače to dobro ne bi bilo dobro nego bi bilo nešto što jedino jest.

No, kako to dokazuje da je bog dobar? Jer, taj argument se može koristiti i na suprotan način. Možda je bog zao, pa je stvorio dobro da bi ljudi mogli znati što je zlo, inače bi to zlo bilo nešto što jedino jest, i ljudi opet ne bi bili slobodni. Ako prihvatimo definiciju boga koja kaže da je bog svemoguć, sveprisutan i sveznajuć i pogledamo u kakvom svijetu živimo onda zapravo neminovno dolazimo do zaključka kako je bog zao, a ne dobar. Jer, sve što se događa je njegova volja, uključujući i zlo i dobro, a on ne čini ništa da zlo spriječi, bez obzira što ima moć.

Poštivanje slobodne volje pak nije zadovoljavajuće opravdanje za nesprečavanje zla. Kako procjenjujemo nekoga čovjeka tko ima moć da spriječi zlo, a to ne učini jer poštuje slobodnu volju onoga tko čini zlo? U najmanju ruku kukavicom ili psihopatom. Mi ljudi imamo sudove koji osim počiniteljima kaznenih djela sude i onima koji su ta kaznena djela mogli spriječiti, a nisu, te su na taj način također počinili kazneno djelo. Ne priznajemo takvu obranu na sudu koja kaže da smo poštivali slobodnu volju silovatelja djeteta pa zato nismo silovatelja spriječili iako smo to mogli bez opasnosti za sebe i dijete. Bogu to toleriramo. Odnosno izmišljamo takvog boga kojem to toleriramo.

Ako pak zanemarimo tu božju svemoć, odnosno savršenost, iz razloga što je svemoć logički nemoguća, a savršenost bi podrazumijevala nepostojanje potrebe za bilo čime, odnosno za stvaranjem, za bilo kakvom akcijom, te pokušamo dati argumente za postojanje slobodne volje, a time i zla, onda neminovno zaključujemo da takav bog ne postoji, a time niti zlo, ne izvan ljudske percepcije. Zlo je definiranje određenog ljudskog ponašanja u određenom ljudskom moralnom okviru koji je posljedica različitih faktora, odnosno evolucijskog razvoja mozga, inteligencije, empatije, razuma, te time i razvojem potrebe za kodificiranjem tog ponašanja radi ostvarivanja što boljeg života u zajednici.

E, sad, zašto mi onda osuđujemo one koji krše zakon koji bi se trebao temeljiti na nekakvim moralnim normama naše zajednice ako ljudi nemaju slobodnu volju, jer tada ne bi trebali biti odgovorni za svoje ponašanje? Niti nisu odgovorni, ali moraju biti. Jer tko će drugi biti odgovoran, koga ćemo staviti pred sud, prirodu, boga? Tako smo programirani, da štitimo zajednicu (često na vrlo čudne načine) od onih koji joj štete, bez obzira što oni ne mogu protiv sebe jer da su mogli protiv sebe to bi i učinili. Slobodna volja je pravno nebitna, bitna je uračunljivost, odnosno sposobnost. Kriv si ako si znao što radiš, ako si bio svjestan posljedica, ako si uračunljiv (bez obzira na to smatramo li da postoji slobodna volja ili ne), a nisi kriv ako nisi znao što radiš, ako nisi bio svjestan posljedica, ako si bio neuračunljiv.

Iako neuračunljive ne proglašavamo krivima, ipak ih izdvajamo iz zajednice ako procijenimo da su opasni te ih šaljemo na liječenje, rehabilitaciju, kako bi im to možda pomoglo. Praksa kažnjavanja samo radi kažnjavanja se i prema uračunljivima napušta, odnosno ide se u smjeru izdvajanja iz zajednice zbog opasnosti za zajednicu, ali uz rehabilitaciju, ako je to moguće, jer mnogi se nikada neće moći mijenjati, ovisno o tome je li promjena determinirana ili ne (što mi zapravo ne možemo znati, ali smo determinirani da pokušamo ostvariti promjenu, iako to nije promjena koju smo mi svojom slobodnom voljom ostvarili).

Pravno je, dakle pojam slobodne volje nebitan. Ljudi nisu realno odgovorni pred nekim metafizičkim autoritetom, nego su odgovorni pred pravilima i zakonima zajednice u kojoj žive. Moralna odgovornost je isključivo metafizička odgovornost pojedinca pred bogom u kojeg vjeruje, odnosno pred određenim „božjim pravilima“ koja su propisali ljudi, i pred vlastitom savješću i razumom (ako ih ima). Ako prihvatimo tu, za mene činjenicu, za nekog špekulaciju, da ljudi nemaju slobodnu volju, možemo bolje razumijeti zašto se ljudi ponašaju kako se ponašaju te postupati prema njima u skladu s tim uvidom. A taj uvid kaže da mi zapravo nemamo stvarni izbor, ono što činimo moramo činiti. Ne postoji drugačija mogućnost. Kad bi se mogli vratiti u prošlost u određeni trenutak pod istim uvjetima u kojima su svi atomi, svi elektroni u istom položaju u kojem su bili i prvi puta, donijeli bi opet istu odluku.

Da zaključim, odnosno da se vratim na to kako je sve dopušteno :). Sve jest dopušteno u smislu da je determinirano da bude dopušteno :). I, ne može biti drugačije nego što jest, da može bilo bi :). Prema zakonima prirode (ili boga) nemamo slobodnu volju činiti što želimo, nego moramo činiti što želimo, odnosno dopušteno nam je činiti sve što prema svojim željama i sposobnostima moramo :). I, iako sve jest dopušteno, a ljudi nemaju slobodnu volju i zapravo nisu odgovorni ipak moraju biti odgovorni, jer nemamo koga drugog pozvati na odgovornost :).

I, sjetite se Isusovih riječi na križu: „Oprosti im jer ne znaju što čine.“

A kako bi i znali, znanje im jedino nije dopušteno :). Onda možda ipak nije baš sve dopušteno :).

Sretan Uskrs :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.