Smisao Života

subota, 26.06.2021.

Iluzija znanja zvana vjera

Zašto vjerujemo?... Zato što ne znamo, a imamo potrebu znati, očajničku potrebu jer ne znamo tko smo i zašto postojimo, znanje nam daje smisao za kojim tragamo, a kako zapravo puno toga ne znamo i ne možemo znati prisiljeni smo vjerovati.

Kada nešto znamo ne treba nam vjera. Ne moramo vjerovati da je 2+2=4, to znamo, a ako ne znamo možemo saznati, odnosno možemo dokazati da je to tako. No, puno više toga ne znamo nego što znamo, pa nije čudno što se koristimo vjerom.

Vjera nam je egzistencionalno potrebna, bez nje ne možemo funkcionirati. Ovdje govorim o vjeri u općenitom smislu, o našoj potrebi da vjerujemo u nešto, da imamo nekakva uvjerenja koja nas vode kroz život, da imamo vjeru (povjerenje) u sebe i u druge ljude itd...

Dakle, vjeru koristimo kad nešto ne znamo i ne možemo znati, pa nam je stoga vjera utjeha, odnosno utočište u neznanju... Ili, drugačije rečeno, vjera je obrambeni mehanizam za svladavanje straha od neznanja, od besmisla...

U tom strahu od neznanja, u očajničkom pokušaju da svladamo neznanje i osjećaj besmislenosti koji neznanje stvara, vjeru često poistovjećujemo sa znanjem, odnosno vjera nam dođe kao zamjensko znanje u nedostatku stvarnog znanja. I to nije problem dok god smo spremni mijenjati svoja vjerovanja, odnosno uvjerenja, kako nam se predočavaju novi dokazi koji upućuju na to da je vjerojatnije kako su stvari ipak drugačije...

Naime, naša vjerovanja uvijek imaju nekakav temelj, razlog zašto vjerujemo u to što vjerujemo. Ti temelji nisu čvrsti, neoborivi dokazi (jer da jesu ne bismo morali vjerovati), ali su u najmanju ruku indicije da bi nešto moglo biti tako kako mi vjerujemo da jest.

No, ako pak to svoje vjerovanje pretvorimo u neupitno znanje možemo doživjeti teško razočarenje kad se dogodi suprotno od onoga u što smo vjerovali, ali opet, da bismo izbjegli taj hladan tuš možemo i dalje vjerovati u isto u što smo vjerovali do tada odbacujući predočene dokaze kao laži... E, tu nastaje problem, ili možda ne ako je meni tako dobro – živjeti u laži koju sam si pretvorio u istinu baš zato da bih se bolje osjećao...

I opet se vraćam na vjeru kao na utjehu, odnosno utočište. Vjera može biti toliko jako psihološko utočište da ga nijedan dokaz ne može poljuljati. Stoga nije čudno što ljudi lako povjeruju u sve i svašta, a puno teže ili nikako ne odustaju od svojih uvjerenja unatoč predočenim dokazima. I to je sasvim u redu ako se time bolje osjećaju.

No, koliko god nam naša vjera odnosno uvjerenja pomažu da se bolje osjećamo te mogu biti izvor za činjenje dobra, tako mogu biti i izvor za činjenje zla... Naime, znanje nikada ne može biti izvor zla, jedino uvjerenje koje pretvaramo u znanje...

Ili, drugačije rečeno, ljudi ne čine zlo zato što znaju, nego zato što vjeruju. Odnosno, čine zlo jer ne znaju što čine, da znaju što čine ne bi ga činili.

Znanje, odnosno smisao nam je prijeko potreban, a vjera nam pruža iluziju tog znanja odnosno smisla i kao takva je neophodna, ali kako može biti konstruktivna, tako može biti i destruktivna... Ponavljam se, jelda?... Neću više ...