Smisao Života

četvrtak, 11.02.2021.

Ukidanje petka

„Dobra večer, gospodine.“

„Dobra večer.“

„Ja sam Franjo Laskovac, autor slika. Hvala Vam što ste došli.“

„Drago mi je, ja sam Vlado.“

„Kako Vam se sviđa izložba? Je li neka slika ostavila na Vas poseban dojam?“

„Ha?! Ne, ne gledam slike. To nije umjetnost koja me pretjerano zanima. Zapravo, moglo bi se reći da me uopće ne zanima. Slikarstvo je presubjektivno za moj ukus. Za nekog su Rembrandtove slike remek djela, a za nekog kič, za nekog su Picassove slike remek djelo, a za nekog bezvezna žvrljotina.“

„Zaista? Postoji li umjetnost koja jest po vašem ukusu?“

„Postoji. Književnost. Volim umjetnost riječi.“

„Pa znate kako se kaže, slika govori tisuću riječi. Ali, nije li i književnost subjektivna? Zar Sheakspeareove drame također za nekog ne predstavljaju vrhunska remek djela, a za druge bezvezna laprdanja? “

„Istina, ali književnost je ipak manje subjektivna. Priča ima konsolidiranu poruku, manje podložnu subjektivnosti u usporedbi sa slikama, naročito apstraktnim. I još nešto, slikar nam predočuje stanje svog uma kroz svršenu vizualnu projekciju, i tako nam uskraćuje mogućnost da stvaramo vlastite vizualne projekcije, vlastite slike. Ograničuje nam kognitivne vještine. Dovodi nas pred svršen čin. Pisac vam nudi riječi od kojih možete stvarati vlastite slike, potičući Vam kognitivne vještine.“

„Mislim da to više vrijedi u obratnom slučaju. Slika nije svršen čin. Ona Vam itekako omogućuje da stvorite svoju priču i da nastavite priču u smjeru inspiracije koju ste od slike dobili. Prije bih rekao da su riječi svršen čin. Iako Vam riječi omogućuju stvaranje slika, svaka knjiga ipak ima svoj kraj, a kraj riječi je i kraj slika. Kod slike to nije slučaj. Ona otvara priču kojoj nema kraja.“

„Ne slažem se. Riječi su izvor beskrajnih slika bez obzira na to što priča u knjizi uvijek na neki način završava. Slika pak uvijek ostaje takva kakva jest, a kad i potakne stvaranje nekakve priče, ta je priča presubjektivna i od nje se mogu stvarati jedino kičaste žvrljotine.“

„Mislim da ste upravo dokazali kako je slika baš suprotno od toga o čemu govorite. Da, slika uvijek ostaje takva kakva jest, ali i riječi uvijek ostaju takve kakve jesu. Nije problem niti u riječima niti u slici, već u u interpretatoru. Vama je očito slikarstvo nepojmljivo jer nemate kognitivne sposobnosti od slika stvoriti priču. Zašto ste uopće dolazili ako Vas slikarstvo ne zanima?“

„Oh! Baš zbog toga da vrijeđate moje kognitivne sposobnosti! To mi otvara tek, došao sam samo da probam hranu koja se nudi za cijenu ulaznice.“

„I? Opravdava li cijena ulaznice ponuđenu hranu?“

„Ne baš. Petak je, a ja ne volim ribu. Zašto ne ukinu petak? Nek budu dva četvrtka prije vikenda.“

„Ah, što ćete. Dežurni psihijatar nema ovlasti za to, a ravnatelj nije susretljiva osoba, znate to i sami.“

„Trebali bismo se obratiti višoj instanci. Ministru zdravlja. Mislite li da bi on to mogao učiniti?“

„Kako da ne. Čuo sam da je ministar ljubitelj slikarstva, za razliku od Vas. Mogao bih mu pokloniti neku od svojih slika i vjerujem da će nam izići u susret i ukinuti petak.“

„Hm, nije loša ideja. Možda će od tih Vaših slika i biti neke koristi, da nisam baš uzalud dolazio na ovu izložbu. Idemo odmah do ministra da pod hitno ukine petak, još danas, pa da se osladimo s kojom porcijom ćevapa.“

„Idemo.“

„Aloooo! Kud' ćete vas dvojica?! Vraćajte se odmah, ručak još nije gotov! Svaki petak ista stvar! Opet ste htjeli do ministra, je li?! Kolk'o puta sam vam rekao da ministar ne može ukinuti petak. Neću čuti ni riječi, znam što ćete mi opet reći. Ne može to učiniti ni predsjednik vlade ni predsjednik države. Jedino ga Bog može ukinuti jer ga je On i stvorio. I lijepo poslije ručka izvolite u kapelicu i pomolite Mu se da ukine petak, ako ćete biti uporni u molitvama možda vam ih i ispuni. A sad za stol i tišina dok traje ručak!“