Smisao Života

srijeda, 29.03.2017.

NAŠ JEZIK

Danas je gotovo blasfemično izgovoriti kako su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski standardizirani jezici zapravo isti policentričan jezik, a objava "Deklaracije o zajedničkom jeziku"koja će biti predstavljena u Sarajevu podigla je buru u javnosti, naročito u Hrvatskoj. Naime, objava te deklaracije se doživljava kao napad na samosvojnost hrvatskog jezika, pa čak i na neovisnost hrvatske države, kao da će ta deklaracija poništiti postojanje hrvatskog jezika i drugih standardiziranih jezika na ovim prostorima ili nametnuti nekakav zajednički jezični standard, do toga da ta deklaracija znači nekakvo ponovno „pojugoslavljenje“ ovih prostora, što su čiste besmislice.

No, na stranu deklaracija kao i političke i nacionalističke konotacije koje su uz istu vezane. Iako nisam lingvist dozvoliti ću si da kao laik iznesem neke znanstvene lingvističke argumente koji potvrđuju da građani Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije govore istim policentričnim jezikom, što i nije neki problem jer dostupne znanstvene literature ima dovoljno. Prvo treba objasniti što znači policentričan jezik. Policentričnim jezikom se u lingvistici smatra jezik koji ima više nacionalnih centara, a time i više standardiziranih varijanti. Takvi su jezici npr. engleski, njemački, španjolski, portugalski i mnogi drugi jezici, uključujući i naš jezik. Britanski engleski razlikuje se od američkog engleskog, austrijski njemački razlikuje se od švicarskog njemačkog itd., ali nemaju posebne nazive jer se radi o istim policentričnim jezicima.

Naš jezik, međutim nema zajednički naziv. U svim državama u kojima se govori neka od njegovih standardiziranih varijanti, nosi poseban naziv. I to nije nikakav problem. Svatko ima neotuđivo pravo zvati svoj jezik kako god želi (to bi trebalo staviti u Ustav ). Ali,to pak ne poništava znanstvenu činjenicu da se radi o istom policentričnom jeziku. Naime, najvažniji znanstveni kriteriji za utvrđivanje da li se radi o istom policentričnom jeziku su (laički rečeno) razumljivost, količina istih riječi i temeljenost jezika na istom narječju. Standardizirani jezik na prostorima BiH, CG, HR i SRB, temelji se na istom narječju – istočnohercegovačkom štokavskom narječju. Količina istih riječi npr. između hrvatske i srpske varijante je 75%, a ako premašuje 50 % već se smatra da se radi o istom jeziku, dok je razumljivost između govornika bosanske, crnogorske, hrvatske i srpske varijante stopostotna, u komunikaciji nije potrebno prevođenje.

Kako bi se argumentiralo da se ipak radi o različitim jezicima, a ne varijantama istog policentričnog jezika, potenciraju se razlike do te mjere da se propisuje koje su riječi u kojem jeziku „podobne“, a koje nisu, a neki koriste čak i argument pisma, pa zar u Srbiji ne pišu ćirilicom? Pismo nije kriterij za određivanje da li se radi o istom jeziku, jer se jezici mogu pisati na različitim pismima, i u Hrvatskoj se koristila ćirilica i glagoljica prije latinice. Što se razlika tiče, one su toliko male da nimalo ne otežavaju sporazumijevanje, pa čak i kada se pokušava na umjetan način jezičnim purizmom („čišćenjem“ jezika i izmišljanjem novih „podobnijih“ riječi) povećati te razlike. A to je ono na što lingvisti nemaju pravo - propisivati kako treba govoriti, njihov je posao proučavati i opisivati jezik, a ne ga propisivati, odnosno određivati koja riječ je ispravna, a koja nije.

Govornici su ti koji stvaraju i koriste jezik, odnosno prihvaćaju ili ne prihvaćaju određene riječi kako bi poboljšali sporazumijevanje. Svako propisivanje što je ispravno ili neispravno reći dovodi samo do otežavanja komunikacije. Jezik i njegov razvoj mora biti slobodan, jedino tako jezik može ispunjavati svoju svrhu kao sredstvo za sporazumijevanje, a jezik je isključivo to – sredstvo za sporazumijevanje, i svakom se purističkom intervencijom umanjuje ispunjenje te svrhe. Zar je uistinu potrebno mijenjati riječi kao što su helikopter i telefon u zrakomlat i brzoglas? Ne samo da nije potrebno nego je i nedopustivo, nitko nema pravo na to. Govornici će sami izabrati riječi koje će koristiti za bolje sporazumijevanje.

Da se vratim na naziv jezika. Kao što sam već napisao svatko ima pravo zvati svoj jezik kako želi, nije bitno što se naš jezik naziva različito u različitim nacionalnim centrima. Problem s nazivom jezika može imati jedino međunarodna znanstvena lingvistička zajednica, jer bi lingvistima u njihovom radu pomogao jedinstven naziv za isti policentrični jezik. Kada se naš jezik počeo standardizirati polovicom 19. stoljeća, stvoren je jedinstven naziv srpskohrvatski. Međutim, taj naziv nisu izmislili naši lingvisti, već je došao izvana, s njemačkog govornog područja. Lingvistika kao znanost tada se tek počinje razvijati i strani lingvisti su morali nekako nazvati jezik kojim govore narodi na ovim prostorima, i nazvali su ga srpskohrvatskim.

Taj je naziv kod nas danas odbačen i ne treba ga vraćati. Naziv jezika će uvijek biti onakav kakav ljudi žele. Ja svoj jezik nazivam hrvatskim, netko drugi svoj jezik naziva bosanskim, netko srpskim, netko crnogorskim, i tako će to biti i dalje. Primijetio sam da si neki ljudi uzimaju za pravo tvrditi kako bosanski i crnogorski jezik ne postoje, te da postoje samo hrvatski i srpski. Ako ćemo gledati kroz prizmu policentričnosti našeg jezika (što je znanstvena činjenica prihvatio to netko ili ne), tada ne postoje ni hrvatski ni srpski jezik, već samo varijante, koje su standardizirane i smatraju se jezicima, ali ipak samo varijante. I stoga, ako se varijantu želi smatrati zasebnim jezikom neka bude tako, no to ipak ne umanjuje činjenicu da govorimo istim policentričnim jezikom.

U ovoj podjeli našeg jezika na bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski, zakinuti su Hercegovci koji su nam ipak svojim štokavskim narječjem dali temelj za standardizaciju jezika, a nemaju svoj standardni jezik, pa predlažem lingvističkoj zajednici da ako im treba jedinstven naziv za naš jezik neka ga nazovu hercegovački, i problem riješen.