Smisao Života

četvrtak, 19.08.2010.

"Princip bezuvjetne poslušnosti"

„Jačinu potrebe za okvirom orijentacije objašnjava činjenica koja je dovela u nepriliku mnoge proučavatelje čovjeka, naime, lakoća kojom ljude začaravaju iracionalne doktrine, bilo političke, bilo religijske, bilo neke druge prirode, dok drugome, koji nije pod njihovim utjecajem, izgleda očito da su one bezvrijedne konstrukcije. Dio odgovora leži u sugestivnom utjecaju vođa i u sugestibilnosti čovjeka. Ali ne izgleda da je to cijela priča. Čovjek vjerojatno ne bi bio tako sugestivan da njegova potreba za kohezionim okvirom orijentacije nije tako vitalna. Što više ideologija pretendira da odgovori na sva pitanja, to je atraktivnija; u tome možda leži razlog zbog kog iracionalni, pa čak i očito nezdravi misaoni sustavi mogu tako lako privući ljude. Ali karta nije dovoljan vodič za akciju; čovjeku je također potreban cilj koji mu govori kamo da ide. Životinja nema takvih problema. Njeni instinkti je opskrbljuju i kartom i ciljevima. Ali čovjeku, kome nedostaje instinktivna determinacija i koji ima mozak koji mu dopušta da misli o mnogim pravcima u kojima bi mogao ići, potreban je predmet totalnog obožavanja; potreban mu je predmet odanosti da bude fokusna točka svih njegovih stremljenja i osnova za sve njegove stvarne — a ne samo proklamirane — vrijednosti. Takav mu je predmet potreban iz mnogih razloga. On objedinjuje njegovu energiju. Izdiže ga iznad njegove izolirane egzistencije, sa svim njegovim sumnjama i nesigurnošću, i daje značenje životu. Bivajući odan cilju koji je iznad njegovog izoliranog ega, on sebe transcendira i napušta zatvor apsolutne egocentričnosti. Različiti su predmeti čovjekove odanosti. On može biti odan idolu koji od njega zahtijeva da ubije svoju djecu ili idealu koji ga primorava da štiti djecu; on može biti odan razvoju života ili njegovom uništenju. Može biti odan cilju gomilanja bogatstva, stjecanja moći, uništenju ili cilju voljenja i bivanja produktivnim i hrabrim. Može biti odan najrazličitijim ciljevima i idolima; još dok postoji razlika u predmetima odanosti od ogromne važnosti, sama potreba za odanošću je primarna, egzistencijalna potreba koja zahtijeva zadovoljenje bez obzira na to kako se zadovoljava.“ iz knjige „Anatomija ljudske destruktivnosti“ E. Fromm

Upravo ta, kod čovjeka prisutna, egzistencijalna potreba za okvirom orijentacije, o kojoj govori Fromm, omogućuje da se nad ljudima ostvari vlast, da se čovjeka učini poslušnikom: „Vojnika koji ubija i osakaćuje, pilota bombardera koji razara tisuće života u jednom trenutku, ne nagoni nužno impuls destruktivnosti ili okrutnosti, već princip bezuvjetne poslušnosti.“ iz knjige „Anatomija ljudske destruktivnosti“ E. Fromm. Za stvaranje i održavanje, odnosno za funkcioniranje hijerarhijsko-eksploatacijskih društvenih odnosa nužno je njegovanje principa bezuvjetne poslušnosti... Taj princip poslušnosti njeguje se od najranijeg djetinjstva putem obiteljskog odgoja i sustava obrazovanja, kao temelj bez kojeg ljudska zajednica ne može funkcionirati... Međutim, zabluda je kako ljudska zajednica bez tog principa ne može funkcionirati, dapače, takav princip je izvor destruktivnosti, a njegova je jedina svrha držati ljude potčinjene u cilju izrabljivanja istih, a poradi održavanja moći i vlasti eksploatatora... Taj princip održava se pomoću iracionalnog autoriteta gdje podređeni sluša zapovijedi nadređenog isključivo zato što je taj netko nadređen (podređeni nije tu da razmišlja o ispravnosti zapovijedi, već je tu da bezuvjetno izvrši zapovijed)... Ovdje ne govorim o racionalnom autoritetu koji se temelji na znanju i stručnosti (npr. razumno je da je liječnik taj koji će donijeti konačnu odluku o načinu liječenja pacijenta), već o iracionalnom autoritetu kojemu je cilj ostvarivanje moći i vlasti nad ljudima... „Autoritet je širok pojam s dva potpuno različita značenja: može biti ili racionalan ili iracionalan autoritet. Racionalan je baziran na kompetentnosti, i pomaže osobi koja se na njega oslanja u rastu. Iracionalan je autoritet baziran na moći i služi za iskorištavanje podređenih mu osoba...“ iz knjige „Imati ili biti“ E. Fromm...

Kako bi se osiguralo bezuvjetno izvršavanje zapovijedi nužno je sugestijama, manipulacijom, ali naravno i prijetnjom sankcijama (izazivanjem straha) podređene uvjeriti kako je cilj koji se dostiže provođenjem zapovijedi i njihov cilj... Tako npr. u kapitalističkom sustavu proizvodnje postoji „korporativna hijerarhija koja ima funkciju povećavanja efikasnosti proizvodnje što doprinosi općem dobru“ (što je samo jedna od laži pomoću koje se radnici kontroliraju i drže u pokornosti radi efikasnijeg izrabljivanja)... Manageru nije posao da unaprijeđuje efikasnost proizvodnje „radi općeg dobra“, već mu je posao da raznim metodama prisile povećava efikasnost izrabljivanja radnika čime se doprinosi povećavanju dobiti i punjenju džepova izrabljivača... Koliko više dobiti managerove metode „unapređivanja efikasnosti proizvodnje“ donose kradljivcima proizvoda tuđeg rada (kapitalistima), toliko veći dio tog ukradenog kolača (u vidu bonusa) dobija i manager... Dakle, ljude treba uvjeriti kako je princip bezuvjetne poslušnosti nužan za funkcioniranje i „razvoj“ društva, odnosno za održavanje reda i stabilnosti, za dobrobit sviju, a svaka samovolja podređenih je nepoželjna jer ugrožava opstojnost našeg sustava stabilnosti, sigurnosti i prosperiteta... Kako da ne!... Neposlušnost u našem sustavu vrijednosti je itekako poželjna... Neposlušnost znači naše odbijanje da primimo injekciju u kojoj se nalazi virus ropstva... Princip bezuvjetne poslušnosti od ljudi stvara robove, „niža“ bića pogodna za iskorištavanje, odnosno u današnje vrijeme u kojem robujemo i tehnologiji bolje je reći kako taj princip od ljudi stvara robote, nežive, mehaničke predmete, strojeve za eksploataciju...

Već sam spomenuo kako je princip bezuvjetne poslušnosti jedan od izvora destrukcije, npr. stvaranje i održavanje megastroja za ubijanje - vojske... Sve vojske svijeta strogo su hijerarhijsko organizirane sa visokim stupnjem stege... Čovjeka ne možete natjerati da čini što vi želite dok ne eliminirate njegovu slobodnu volju, odnosno dok ga ne uvjerite kako je vaša volja isto što i njegova... Najbolji način da npr. tjerate ljude u rat jest stvaranje zajedničkog neprijatelja koji ugrožava naše vrijednosti, sam naš opstanak... Da bi čovjek mogao ići u rat ubijati druga ljudska bića on treba eliminirati svoju savjest i empatiju, a to će učiniti tako što te ljude koje ide ubijati neće smatrati ljudskim bićima, već nečovječnim „neprijateljem“ kojeg će etiketirati i nazivima koji dodatno istiću njegovu neljudskost – mi smo ljudi, a oni su „teroristi“, „ustaše“, „četnici“, „komunjare“, „balije“ itd... Ukratko, oni su okrutne zvijeri koje nas ugrožavaju samim svojim postojanjem, i najbolje bi bilo da mi njih sredimo prije nego oni nas... A kako su vojnici već pripremljeni za okršaj s neprijateljem, sada kada je isti identificiran samo treba izdati zapovijed i destrukcija može početi... Još jedan primjer kako princip bezuvjetne poslušnosti uzrokuje destrukciju jest mediokritetski birokratizam... Naime, odgajanje birokrata, odnosno općenito službenika koji će se čvrsto držati propisanih pravila, također je nužno za održavanje moći i vlasti, odnosno za učinkovito provođenje kontrole nad ljudima i dovođenja ljudi u „red“ radi njihovog izrabljivanja... Najdrastičniji primjeri birokratizma u službi masovne destrukcije su režimi nacističke Njemačke ili Staljinovog Sovjetskog Saveza... Nisu SS-ovci koji su vršili masovna ubojstva Židova to činili zato što su mrzili Židove (neki su ih možda i mrzili), već zato što su vršili svoju dužnost... Adolf Eichmann bio je takav primjer birokrata koji vrši svoju dužnost, prema važećim zakonima i propisima... I kada birokrati organiziraju masovne egzekucije, a vojnici ih izvršavaju, to čine jer vrše svoju dužnost, a kako sam već rekao, da bi to činili moraju eliminirati svoju savjest doživljavajući svoje žrtve kao neljude - Židovi su stavljeni izvan zakona, oni su proglašeni neljudskim bićima, parazitima koje zbog zdravlja arijevske rase treba eliminirati...

I danas smo svakodnevno svjedoci mnogih slučajeva u kojima mediokritetski birokratizam provodi svoju destrukciju... Jedan takav primjer su ovrhe... Za birokrata nije bitno kako je i zašto netko nekome ostao dužan, već je bitno samo to da se uspješno naplati dug, bez obzira na posljedice po dužnika, jer dužnik nije ljudsko biće... On je za birokrata u specifičnom predmetu „dužnik“ (stvar), a propisi zahtjevaju da se dužniku naplati njegov dug, i ono što propisi traže treba učiniti, izvršiti svoju dužnost, tu nema pogovora... Kada birokrat odlučuje o sudbini drugih ljudi on mora eliminirati svoju savjest, mora doživljavati ta ljudska bića kao nežive predmete, inače to ne bi mogao činiti... Princip bezuvjetne poslušnosti karakteristika je, dakle, naše „kulture nasilja“, jer bez tog principa nemoguće je održavati bolesne hijerarhijsko-eksploatacijske odnose, odnosno provoditi nasilje nad ljudima u cilju održavanja moći i vlasti radi izrabljivanja istih... Spomenuo sam kako je stvaranje „neprijatelja“ nužno da bi se ljude navelo na bezuvjetnu poslušnost... Taj neprijatelj može biti „unutarnji“ i „vanjski“... Oba neprijatelja se stvaraju unaprijed, prije negoli „stvarno“ postanu neprijatelji (kao u Orwellovoj 1984.)... I kako je neprijatelj uvijek prisutan poslušnost je nužna za obranu od istog... Međutim, stvarni neprijatelji smo mi sami sebi dok god pristajemo biti poslušni, dok god prihvaćamo iracionalni autoritet... Lijek za onaj virus ropstva koji nam daju injekcijom „principa bezuvjetne poslušnosti“ jest, kao što sam već rekao, neposlušnost... Neposlušnost je vrlina, a ne grijeh... Neposlušnošću dajemo do znanja svojim uzurpatorima da se nemaju pravo postavljati iznad nas... Postanimo neposlušni!... Ako odbijamo ići u rat, rata nema, ako odbijamo raditi za eksploatatore, eksploatacije nema... Neposlušnost je prvi korak prema slobodi i stvaranju boljeg svijeta...

utorak, 10.08.2010.

Odgovori

... za ovu trakavicu od posta odgovorni su niže navedeni blogeri/ce... odbijam preuzeti bilo kakvu odgovornost za niže napisane riječi, iako su moje :)))))))))....

@ima jedan svijet
...a ja sam tebi nebrojeno puta napisao da to nije važno... nije važno da li je svijest o onome čemu pišem sazrijela ili ne, niti da li će ikada sazrijeti... stvar je u tome da ako ja mislim da sam postao svjestan nečega to ne zadržavam za sebe... i kao što sam ti nebrojeno puta već napisao sve što ja pišem već je odavno rečeno, odnosno u sociološko-filozofskom smislu sve je već rečeno (ili možda nije?)... ali to što je tijekom povijesti mnogo puta rečeno i što se i danas stalno ponavlja nema učinka na kolektivno ponašanje čovječanstva, odnosno na promjenu društvenih odnosa (postoji jedino učinak na pojedince i manje skupine koji nisu dovoljna snaga koja bi mogla doprinijeti značajnoj promjeni odnosa u društvu)...

... ja samo interpretiram ideju anarhizma i radikalnog humanizma uz primjesu kršćanskog, budističkog i taoističkog svjetonazora koji u svojoj suštini naučavaju odbacivanje svih osobnih predrasuda... da li bi rekla Isusu ili Budi da su njihove ideje bajkovite?... najvjerojatnije da bi, jer su i mnogi njihovi suvremenici proglasili takve ideje bajkovitima iz razloga što se nisu htjeli odreći postojećih odnosa u društvu smatrajući ih realnim i jedinim mogućim ne uzimajući u obzir mogućnost da se čovjek može promijeniti i živjeti drugačije (vratiti se u raj iz kojeg se sam izbacio)... i tako su od njihovih učenja stvorili religije koje su iskoristili za održavanje postojećih eksploatacijskih odnosa do današnjeg dana tvrdeći da je promjena moguća jedino djelovanjem više sile (božanstva), odnosno da čovjek ne može postići spasenje (prosvjetljenje) bez milosti božje... da je čovjek bespomoćan jer je takav stvoren, jer mu je takva karma...

...ali u ranom kršćanstvu, gnostičkom kršćanstvu, ranom budizmu i zen-budizmu, kao i u izvornom taoizmu glavna ideja (uz postizanje duhovnog jedinstva sa univerzumom ili Bogom putem samospoznaje) bila je i ideja o samoutjecaju na naše ponašanje radi stvaranja drugačijih odnosa u društvu, odbacivanje moći i vlasti i uspostave odnosa temeljenih na solidarnosti i suradnji... međutim, sva ta učenja koja se prenose tisućljećima nisu urodila plodom?... zašto?... zato što su interpretirana na način koji odgovara eksploatatorima kako bi isti održavali svoju vlast... da li si ikada u glavnim medijima bilo koje države (ili u njihovim obrazovnim sustavima) primijetila da se promoviraju ideje solidarnosti i odbacivanja eksploatacije kao načina funkcioniranja ljudskog društva, odnosno ideje anarhizma i radikalnog humanizma?... nisi... jer se to ne smije dozvoliti...

... uz poznavanje religija i njihovih učenja jako je bitno proučavanje psihologije i antropologije, kao i općenito povijesti, arheologije i paleonotogije, kako bi se dobila kolika tolika slika o čovjeku, odnosno o uzrocima njegovog ponašanja... psihologija i antropologija dokazale su da veliku većinu svog ponašanja (preko 90%) čovjek uči... postoje urođeni nagoni koji čovjeka "tjeraju" da se hrani, razmnožava i brani radi opstanka vrste, ali ga ti nagoni ne čine okrutnim, zlim, destruktivnim, sadistom, mazohistom, pohlepnim i zavidnim, ili punim ljubavi i empatije , to čovjek uči... ja razlikujem tzv. urođene i stečene nagone... stečeni mogu biti nadogradnja urođenih... čovjek npr. ne može samostalno prohodati na dvije noge ako ga netko tome ne nauči (za razliku od nekih životinja koje odmah nagonski prohodaju kad se rode), iako je filogenetski determiniran da to može naučiti, ali NAUČITI, a ne nagonski primijeniti...

..ostavi ljudsku bebu među vukovima da ga oni othrane, dijete će odrasti u osobu koja će hodati na sve četiri, režati i zavijati... a ostavi vučju bebu među ljudima, ona neće naučiti hodati na dvije noge i govoriti (jer filogenetski nije za to determinirana), ali kako ima sposobnost učenja prilagodit će se životu među ljudima i postati poslušna (dresirana), i neće biti sposobna za samostalni život u divljini, jer to nije naučila... naime, psihologija je dokazala da što je veća inteligencija određene vrste, to je ponašanje te vrste više uvjetovano učenjem (stečenim nagonom) negoli instinktom (urođenim nagonom)... tako čovjek uči da bude destruktivan, okrutan ili pun ljubavi i empatičan... uči da ostvaruje dominaciju nad drugim čovjekom ili da bude solidaran s drugim čovjekom...

...jednom sam razgovarao s osobom koja je tvrdila da je agresija urođeno (instinkt) ponašanje kod ljudi argumentirajući taj stav time što mala djeca primjenjuju agresiju prije negoli ih se tome može naučiti, tako što reagiraju agresivno npr. kad im neko drugo dijete nasilno oduzme neku stvar... moj kontraargument je bio da to nije instinkt agresije jer bi tada svako dijete uvijek reagiralo nasilno (s obzirom da se ne bi moglo othrvati tom nagonu ako je urođen), ali svako dijete ne reagira nasilno, većina ih se rasplače... hoću reći da čovjek ima urođen nagon za mogućnost obrane agresijom kao i mogućnost obrane bijegom, odnosno da agresiju može i ne mora primijeniti, od najranije dobi... dakle, radi se o urođenoj mogućnosti, a ne o urođenoj isključivosti... naravno, kada bijeg nije alternativa, agresija je jedina preostala, ali niti to ne znači da će se agresija primijeniti, postoji i mogućnost stoičkog prihvaćanja neizbježnog... ali sva ta ponašanja ponajprije ovise o procijeni situacije i odabiru mjere kojom će se reagirati, svjesno ili podsvjesno...

...a to ne vrijedi samo za čovjeka, već i za neke životinje više inteligencije koje mogu regirati agresivno ili pobjeći, ovisi o tome kako su procijenile situaciju... zmije otrovnice npr. kao životinje niže inteligencije od sisavaca isključivo će reagirati agresijom, čak i protiv predatora (npr. mungosa), jer je njihov nagon za agresijom u takvim situacijama (kad osjete ugrozu) instinkt kojem se ne mogu oduprijeti, odnosno imaju instiktivnu spoznaju o svrsi i snazi svog otrova, ali kada spoznaju da se ne mogu oduprijeti napadu agresijom i one će pokušati pobjeći, što naravno dokazuje da je i njihovo ponašanje dobrim dijelom uvjetovano učenjem... dok recimo, neke zmije koje nisu otrovnice nemaju instinkt obrane agresijom (tu isključujem neke udavke) i u slučaju napada prva i jedina reakcija je bijeg...

...psihologija je definirala neke biološko uvjetovane instinkte kod čovjeka, koji su kao što sam već rekao hranjenje, zadovoljavanje seksualne želje, obrana agresijom iz straha od gubitka vlastitog života... ali, čak niti ti instinkti nisu isključivi, odnosno, čovjek im se može oduprijeti... može odbiti uzimati hranu, suzdržavati se od seksualnog čina, i odbiti mogućnost da se brani agresijom... hoću reći da se kod čovjeka kao inteligentno najrazvijenije vrste na ovoj planeti svi urođeni nagoni mogu pretvoriti u stečene, zahvaljujući razumu, saznanju da se čovjek može ponašati drugačije od onoga što ga filogenetski tjera njegova priroda, do te mjere da se može othrvati i naizgled neizbježnim biološkim funkcijama poput izbacivanja urina i fekalija (ovo je posljedica nekonzumiranja hrane i pića), te disanja i rada srca... ovo su ekstremni primjeri snage ljudskog uma koje primjenjuju indijski jogiji i sadhui... (životinja sigurno nikad neće štrajkati glađu, potiskivati svoj seksualni nagon ili svjesno prestati disati, a najmanje je sposobna zaustaviti rad vlastitog srca)...

...moj zaključak je kako je ljudska priroda priroda izbora, priroda urođenih mogućnosti, a ne priroda isključivosti... ali kada čovjek izabere neku mogućnost, poput npr. sadizma, on taj stečeni nagon (koji mu je kao mogućnost nametnut obiteljskim i društvenim odgojem, iako ga on nije morao prihvatiti – o faktorima koji uzrokuju prihvaćanje ili odbijanje određenog načina ponašanja sada neću pisati) pretvara u isključivi instinkt, odnosno ima osjećaj da mu se ne može othrvati... i uistinu ne može... ali kako je taj nagon stečen, i s obzirom na to da je destruktivan pa se može definirati kao bolest, postavlja se pitanje da li se ta bolest može izliječiti?... ali to je već druga priča... poanta je da je ljudsko ponašanje velikom većinom determinirano učenjem, odnosno obiteljskim i društvenim odgojem... e, tu leži ono svjetlo na kraju tunela... mogućnost promjene... mogućnost odabira drugačijeg načina života, mogućnost uspostave drugačijih društvenih odnosa... ali za to je potrebna promjena cjelokupnih društvenih vrijednosti, potpuna promjena „kulture življenja“...

... međutim to je nemoguće ostvariti dok god se putem obiteljskog odgoja, obrazovnih sustava i medija, promoviraju vrijednosti kao što su dominacija nad drugim ljudskim bićima radi njihove eksploatacije... promoviranje takvih vrijednosti je neophodno da bi se ovakav sustav održavao, i nedopustivo je da se masovno promoviraju i prakticiraju suprotne vrijednosti poput solidarnosti jer bi se tako otvorila mogućnost i masovnije promjene ljudskog ponašanja (naravno, to se najprije odnosi na djecu, jer odrasli teško mijenjaju svoj karakter, odnosno svoja uvjerenja)... uglavnom, ponavljam da nije bitno da li će svijest ljudi sazrijeti ili ne, odnosno, da li će doći do nekakve promjene ili ne, već je stvar u tome da ja ne mogu šutjeti, niti na blogu, niti u svojoj okolini... samo moram paziti kome i što pričam kad sam s nekim oči u oči, jer ljudi ponekad znaju i agresivno reagirati iako im to nije u naravi :)))))... i moje ideje nisu isključivo moje i nisu BAJKOVITE!!! :))))))...

@semper contra
...citat s početka prethodnog posta uz isti je itekako prikladan... naime, meni je bila namjera pokazati kako sustav čovjeka uči da lovi ribu, dapače, uči ga da mora obavezno znati uloviti ribu, i kada je ulovi da je mora dati onome tko je „vlasnik“ te ribe, te da mora nastaviti loviti ribe do kraja svog života i davati ih „vlasniku“ ako želi zaraditi plaću da bi mogao kako tako preživjeti... ljudi nisu siromašni zato što ne znaju loviti ribe, već zato što ih jebeno dobro znaju loviti i davati „pravim vlasnicima“... u eksploatacijskom sustavu naučiti čovjeka da radi znači naučiti čovjeka kako da bude izrabljivan, ili kako da izrabljuje... onih 30% na čiji račun se „šlepaju“ ostali, samo sebi dopuštaju da budu više izrabljivani od tih ostalih koji se „šlepaju“... odnosno tih 30% su nešto negativniji likovi od ovih ostalih jer više otuđuju svoj rad, odnosno više doprinose bogaćenju svojih gospodara...

... čovjek koji radi za plaću, i još ako radi na normu, nije glup da radi više nego što je potrebno, odnosno trebao bi raditi što je manje moguće za ostvarivanje prava na plaću, naročito ako se prebacivanje norme dodatno ne plaća, jer zašto bi radio više ako je plaća ista ovak i onak?... „šlepanje“ jednih na račun drugih je sasvim normalno u eksploatacijskom sustavu, dapače, to je temelj istog... i odličan način da se ljude zavadi, proglasi „boljim“ i „lošijim“ radnicima i da ih se tako lakše kontrolira, odnosno učinkovitije izrabljuje... naravno da ne želim omalovažiti rad onih 30% jer neki od tih ljudi vole raditi posao koji rade, rad ih najvjerojatnije ispunjava ili smatraju da ih „rad oslobađa“, a neki opet prema vlastitim moralnim uvjerenjima smatraju kako je za razvoj društva navažniji faktor rad, odnosno što više rada (nije bitno što je isti otuđen, realnost je takva kakva je i treba ju prihvatiti – uzeti udicu u ruke loviti ribe, dok ih još ima, i naravno predati ih njihovim vlasnicima, jer te ribe su tu zbog njih, a oni su tu zbog tih riba)...

...Basilius je u svojoj izreci jasno dao do znanja da onaj tko ima, ima zato što je nekome moralo biti oduzeto, i ako ne da košulju viška onome koji nema niti jednu košulju, prihvaća biti lopov (jel vas ovo podsjeća na jednu izreku osobe zvane Isus?) ... sustav tako funkcionira, na krađi... ali to ne znači da tako mora biti...

...joj, koliko je već sati, idem gledat dr. Housea... ajd, bok...

petak, 06.08.2010.

Opasne misli

»Lopovom nazivamo onoga tko nekome oduzme dio odjeće. Ali zar onaj tko ne obuče siromaha, a mogao bi, zaslužuje neki drugi naziv?« Basilius


Što znači biti pošten?... Da li se slažete da je pošten onaj čovjek koji ne krade i ne vara, odnosno koji ne laže s ciljem da nekom naudi (jer svi ljudi lažu, samo ovisi o kakvoj se laži radi, odnosno koji je njen cilj, o tome se može raspravljati, da li je svaka laž nepoštenje)?... Dekalog je jedan od izvora elementarnih uputa o tome što znači biti pošten: ne ukradi, ne ubij, ne reci lažna svjedočanstva itd... U Anićevom rječniku hrvatskog jezika našao sam dvije definicije poštenja: 1. častan i ispravan postupak prema drugome, njegovoj imovini i interesima 2. ispravnost u odnosu na vladajuće moralne norme... Dosta općenite definicije koje svatko može tumačiti na svoj način, odnosno prema vlastitim interesima... Poštenje se u biti i doživljava individualno... Naime, lopov svoj lopovluk može doživljavati poštenim činom, jer isti služi njegovom interesu, a ako i sam postane žrtva lopovluka onda to smatra nepoštenim činom, jer je taj čin protivan njegovom interesu... Kako najbolje definirati poštenje kao univerzalnu moralnu normu?... Jednostavno, ne čini drugima ono što ne želiš da se čini tebi, i pomaži potrebitima jer bi i ti htio da ti netko pomogne kad si u nevolji (poštenje ide usporedo s pravednošću)... Poštenje iziskuje hrabrost i velikodušnost kao što to kaže Jovan Dučić: "Čovjek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije podnijeti, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumijeti."...


Međutim, u našem društvenom poretku, u sustavu koji se temelji na eksploataciji čovjeka nad čovjekom, poštenje i pravednost su sinonimi za poslušnost u cilju izrabljivanja ljudi... Pošteno i pravedno je ono što je zakonom propisano, odnosno nepošteno i nepravedno je ono što je zakonom zabranjeno, a sve poradi održavanja hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa i uvođenja kakvog takvog reda u neredu koji takvi odnosi stvaraju... Tako ispada da su pošteni i pravedni ljudi oni koji su poslušni, koji pošteno rade (prihvaćaju da budu izrabljivani), ne bune se protiv sustava, ne kradu, ne ubijaju, ne varaju itd... Naime, u našem zakonodavstvu krađa je protupravno stečena imovinska korist... Ali, kao što sam i ranije pisao, krađa je temelj funkcioniranja svih eksploatacijskih sustava i kao takva podijeljena je na legalnu (pravno dozvoljenu, odnosno pravno poželjnu krađu – eksploataciju tuđeg rada) i na ilegalnu (protupravnu) krađu... Također, postoji i pravno dozvoljeno ubijanje (npr. rat), kao i pravno dozvoljena krađa u vidu prevare i lihvarenja (npr. bankarstvo), a s druge su strane spektra ubijanje, prevara i lihvarenje koji su protupravni i nepoželjni, jer se ne smije dozvoliti svima da kradu, varaju i ubijaju, već samo onima kojima je to zakonom dopušteno... Licemjerje je tako neizostavna posljedica takvih odnosa, jer oni koji su u društvu najveći lopovi (tzv. poduzetnici) predstavljeni su kao uzorni građani, odnosno kao stup našeg društva... Lopov je lopov, i krađa je krađa, bila ona legalna ili ilegalna, ista je nepoštena i nepravedna...

Poduzetništvo je lopovluk, legalni, naravno... Jer svatko tko osnuje poduzeće i zaposli ljude koji svojim radom stvaraju dobit, a koju on prisvaja kao svoj profit, je lopov... Svaka čast onim poduzetnicima koji osnuju poduzeće i dijele dobit sa svojim zaposlenicima, odnosno ne tretiraju ih kao zaposlenike, već kao vlasnike proizvoda vlastitog rada, ako takvih poduzetnika ima (ovo nema veze s dioničarima, dioničarstvo je također lopovluk)... U postu „Kapitalistička utopija“ spomenuo sam poduzeća u vlasništvu radnika koji jednako dijele dobit, a koja se nalaze u SAD-u, a za takva poduzeća u Hrvatskoj ne znam, možda ih ima, ako netko zna neka ih navede kao primjer drugačijih, odnosno kao primjer poštenih i pravednih radnih odnosa... U zadnje vrijeme kod nas se od strane krupnih kapitalista (nakon događaja u Varšavskoj) počeo često upotrebljavati izraz „antipoduzetnička klima“ kao nešto negativno... Međutim, razvijanje takve „antipoduzetničke klime“, odnosno „antilopovske klime“ je izuzetno pozitivno i poželjno za stvaranje poštenijih i pravednijih odnosa u društvu... Kapitalist ne može biti pošten i pravedan čovjek jer otuđuje rad drugih ljudi, izrabljuje ih, krade proizvode njihovog rada... Po mojoj definiciji poštenja "ne čini drugima što ne želiš da se čini tebi", kapitalist sigurno ne bi smatrao poštenim činom situaciju u kojoj bi on postao izrabljivan... Ali, ako se profit dijeli između onih koji proizvode dobra, onda im se priznaje pravo koje i imaju (da budu vlasnici proizvoda svoga rada), i tada neka osoba (ako je recimo direktor firme) nije kapitalist - izrabljivač, već je ravnopravan sa cijelim kolektivom koji stvara dobit i dobija isti dio kolača kao i svi ostali...

Poradi održavanja eksploatacijskih (lopovskih) odnosa u društvu (od robovlasništva do kapitalizma, kao i realsocijalizma-državnog kapitalizma) potrebno je stvoriti aparat koji će takve odnose održavati (država), o čemu sam također već pisao... Država, dakle, nastaje kao sredstvo održavanja takvih odnosa, kako bi se ozakonilo izrabljivanje ljudi, odnosno legalizirala krađa kao temelj funkcioniranja društva... Takvi odnosi u društvu temelje se na razvijanju osjećaja pohlepe i straha, pohlepe za imanjem i straha od gubitka imanja, odnosno straha od gubitka sredstava za preživljavanje... I sva represivna aparatura države (kao i obrazovni sustav i mediji) u službi su razvijanja i održavanja isključivo ta dva osjećaja... Moć i vlast nad ljudima radi izrabljivanja istih provodi se shvaćanjem ljudskih slabosti i njihovim iskorištavanjem... Zavist je izravna posljedica pohlepe, ako netko ima više od mene, postajem zavidan i pokušavam ga dostići i prestići, i ako se prepustim toj pohlepi ona nema kraja, uvijek ću morati imati više i više... A kako bih mogao zadovoljavati svoju pohlepu moram postati lopov, to sustav i traži od mene, odnosno potiče me da postanem izrabljivač, nepošten i nepravedan, da isključim svoju savjest i empatiju i postanem psihopat, jedino tako mogu iskorištavati druge, odnosno izbjeći drugu ponuđenu mogućnost, da budem iskorištavan... U službi održavanja takvih odnosa je i razvijanje osjećaja nacionalizma, rasizma, vjerskog fundamentalizma i slično... Postavljaju se granice i proglašava se što je naše, te se stvara neprijatelj koji ugrožava naše imanje i protiv kojeg uvijek treba biti pripravan boriti se...

Tako odlazimo u rat kada netko ugrožava ono što je naše, odnosno kako bi zaštitili vlasništvo jednih eksploatatora od ugroze drugih koji ga pokušavaju prisvojiti, ili idemo u rat kako bi proširili ono što je naše, odnosno vlasništvo onih eksploatatora čiji smo podanici... A naši vladari tretiraju nas, kao što je rekao jedan poznati političar s ovih prostora (koji je kao i svaki drugi političar na vlasti bio u službi izrabljivača) kao „stoku sitnog zuba“, a za taj naziv trebao bi posmrtno dobiti neku nagradu, jer nisam siguran da se netko prije njega sjetio tako „profinjenog“ i nažalost realističnog naziva za sve nas koji pristajemo biti podanici ovog teško bolesnog sustava temeljenog na izrabljivanju čovjeka nad čovjekom... Kao što kaže Colin Ward: „Sustav stvara morone, zatim ih prezire kao besmislene i nagrađuje „nadarenu manjinu“ zbog njihove ekskluzivnosti.“... Lopovluk, nepoštenje i nepravda su glavne karakteristike našeg sustava, a kako bi se sustav izrabljivanja kao takav održavao, ali i ublažile posljedice istog, pravno se donose propisi temeljeni na pravilu „mrkve i batine“, budi pošten (poslušan) i biti ćeš nagrađen, budi nepošten (neposlušan) i biti ćeš kažnjen... Samo što se zaboravlja da nema te kazne koja može izliječiti ono što je bolesno u pojedincu ili društvu... Ali to niti nije bitno, nije cilj liječenje bolesti već održavanje bolesnika (društvenih odnosa) na životu ublažavanjem simptoma bolesti...

Svaki naš pokušaj da se odupremo bolesti naše kulture, koliko god bio naizgled marginalan ili besmislen, pozitivan je korak naprijed, pa i ako nas nakon toga izguraju dva koraka unazad, pa i ako nas slome, barem smo pokušali, dali smo do znanja da postoji mogućnost izliječenja, poslali smo poruku... Kako ćemo se boriti protiv bolesti naše kulture?... Tako što ćemo mijenjati sebe, tako što ćemo se u svojoj okolini i na svom radnom mjestu zauzimati za poštenje i pravdu, ne u pravnom smislu (nije važno što piše u zakonu), već tako što ćemo se zauzimati za ono što je moralno ispravno, što je uistinu pošteno i pravedno, i po cijenu gubitka onoga što mislimo da imamo... Ali ne tako što ćemo posezati za nasiljem, jer se suprotstavljamo nasilju u vidu izrabljivanja, nasilju u vidu nametanja volje drugih nad nama, i ako posegnemo za nasiljem mi postajemo nasilnici, a tako ne doprinosimo promjeni odnosa već samo promjeni uzurpatora... Mi imamo moć koje nismo svjesni, moć odbijanja poslušnosti, moć kojom rušimo izrabljivačku vlast u trenutku, i da joj nikada više ne dopustimo da se ostvari... Problem jest u tome što toga nismo svjesni... Ali ako postanemo toga svjesni kao individue (unatoč tome što naše individualno djelovanje najvjerojatnije neće ništa promijeniti) to ne znači da ne trebamo ništa poduzimati... Zrno po zrno, pogača...

Da, za poštenje je u našem sustavu potrebna hrabrost i velikodušnost... Trebamo znati davati... Uzimati je puno lakše... Ne mislim ovdje na to kako trebamo dopustiti da se od nas uzima, odnosno da nas se izrabljuje, da me krivo ne shvatite... Upravo cijelo vrijeme pokušavam reći kako se trebamo oduprijeti vlastitom izrabljivanju, prestati raditi za eksploatatore, odbiti priznati njihovo vlasništvo nad našim radom, i početi raditi sa nas, za sve nas, što u biti cijelo vrijeme i činimo, samo što pritom dopuštamo da nam kradu produkte našeg rada i stavljaju ih na tržište kako bi ih mi ponovo kupovali i tako svojim gospodarima stvarali i povećavali bogatstvo... Već sam pisao o tome; za koga su namijenjeni proizvodi koje stvaramo, za vanzemaljce?... Zašto kupujemo ono što smo proizveli?... Zar ti proizvodi ne pripadaju svima nama, zar nisu namijenjeni nama?... Zar nije pošteno da svaki čovjek ima pravo na korištenje svih dostupnih proizvoda koje je čovjek proizveo, bez obzira na to da li to može platiti ili ne?... Zar svaki čovjek nema pravo na dom, hranu, odjeću i sve što mu je potrebno za dostojanstven život?... Novac je zlo, treba ga ukinuti, eksploatacijska ekonomija je zlo, treba je ukinuti, „zaposlenost“ je zlo, treba ga ukinuti, država je zlo, treba je ukinuti... Ali ne odozgo, dekretom, to bi izazvalo kaos... To treba učiniti odozdo, voljom naroda, svjesnošću da možemo živjeti drugačije, jedni za druge, a ne jedni iznad drugih... Da ne postavljamo ograde na dijelove zemlje i proglašavamo da je to naše, da ne prisvajamo plodove zemlje kao naše, i da ne priznajemo proizvode našeg rada kao nečije vlasništvo... Zemlja svoje plodove nudi svima... Da li drvo jabuke bira kome će ponuditi svoje plodove?... Zašto mi prisvajamo plodove jabuke kao svoje, kad ih ona nudi svima?... I mi se trebamo ponašati kao što se ponaša zemlja i kao što se ponaša jabuka... Nuditi svoje plodove svima, a ne dopustiti da ih netko drugi ili mi uzurpiramo kao svoje... Proklet bio krov nad mojom glavom ako ga nisam u stanju podijeliti s onim kojemu je potreban zaklon, proklet bio kruh koji jedem ako ga nisam u stanju podijeliti s onim tko je gladan, prokleta bila voda koju pijem ako je nisam u stanju podijeliti s onim tko je žedan!...

Nije lopov onaj tko "ukrade" kruh iz trgovine, već onaj tko je osnovao trgovinu, i nije razbojnik onaj tko je "opljačkao" banku, već onaj tko ju je osnovao...

ponedjeljak, 02.08.2010.

Tajna duše

Tekst koji slijedi napisao sam prije nekoliko godina i do sada ga nisam objavljivao, a u nedostatku vremena i inspiracije odlučio sam ga, eto, objaviti kao post... Kada sam ga ponovo pročitao smijao sam se sam sebi, odnosno svojim tadašnjim razmišljanjima, jer sam zapravo uvidio svu besmislenost pokušaja umnog shvaćanja tajne života... Tekst je malo poduži, pa tko voli, nek izvoli... Svi su komentari kao i uvijek dobrodošli, a naročito oni koji konstruktivnom kritikom ukazuju na pogreške, nelogičnosti i eventualnu izrečenu besmislicu...

"Vječna pitanja ljudskog bitka: - Da li ima života poslije smrti? Da li je tjelesna smrt početak ili kraj, ili možda dio zatvorenog ciklusa? Ova pitanja možemo razmatrati jedino pod pretpostavkom da je čovjek tjelesno-duhovno biće i ne bez uplitanja religije odnosno vjere, pa ću za početak navesti neka vjerska stajališta odnosno njihovo tumačenje ljudskog bića kao jedinstva tijela i duše.

U kršćanskom je nauku velikom većinom zastupljeno vjerovanje da je duša kao nematerijalni dio ljudskog bića besmrtna, te da nakon smrti tijela ona dalje živi, odnosno da tijelo ne može živjeti bez duše, jer je ona dah tjelesnog života. Kršćani vjeruju u uskrsnuće tijela kada se ta duša koja se odvojila u smrti vrati u tijelo, odnosno biti će stvoreno novo tijelo u koje će se ta duša vratiti. Preduvjet povratka duše u tijelo (uskrsnuća) je vjera u Isusa Krista. Duše onih koji su u trenutku smrti vjerovali u Krista odlaze u tzv. «raj nebeski» i čekaju uskrsnuće i život vječni u tzv. «raju zemaljskom» sa svojim novim besmrtnim tijelom. Duše onih koji nisu vjerovali u Krista odlaze u tzv. «pakao» gdje će u bestjelesnom obliku živjeti u vječnoj patnji (ovo je, naravno, krajnje pojednostavljeno tumačenje kršćanskog nauka).

Ranije sam naveo da je u kršćanskom nauku velikom većinom zastupljeno opisano vjerovanje iz razloga što postoje kršćanske zajednice koje imaju nešto drugačije vjerovanje. Izdvojiti ću Jehovine svjedoke čije vjerovanje ne prihvaća besmrtnost duše. Oni, naime, vjeruju da duša umire u trenutku smrti tijela, te da uskrsnuće doslovno znači povratak u život i tijela i duše, odnosno u njihovom vjerovanju duša ne može živjeti bez tijela kao što niti tijelo ne može živjeti bez duše. U njihovom vjerovanju «raj» ili kako običavaju zvati «Kraljevstvo Nebesko na Zemlji» označava uskrsnuće tijela i duše i život vječni svih koji su vjerovali, a «pakao» doslovno označava vječnu smrt duše i tijela onih koji nisu vjerovali.

Muslimani također vjeruju u uskrsnuće tijela, odnosno da će ih Bog kada umru ponovo vratiti u život, pa zbog toga uvijek pokapaju, a nikada ne kremiraju svoje mrtve. Židovi vjeruju da poslije smrti postoji vječni život, ali njihov nauk veoma malo govori o tome kakav će on biti. Na kraju ovog kratkog osvrta na religijska shvaćanja, odnosno vjerska uvjerenja, spomenuti ću reinkarnaciju kao nauk koji podrazumijeva ponovno utjelovljenje odnosno rođenje duše u nekom drugom životnom obliku. Ovo vjerovanje koje je karakteristično za istočnjačke religije podrazumijeva da sva živa bića imaju dušu kao svoj nematerijalni dio.

Pokušajmo sada čovjeka definirati kao jedinstvo tjelesnog i duhovnog života sa filozofskog stajališta. Filozofija definira dušu kao životno načelo u čovjeku i drugim živim bićima i tako prihvaća čovjeka (ali i druga živa bića) kao jedinstvo tjelesnog i duhovnog. Ljudsko biće, dakle, ne postoji bez obje komponente. Ovdje se otvaraju mnoga pitanja. Ako pretpostavimo da duša daje život tijelu, znači li to da tijelo ne može živjeti bez duše? Uz navedenu pretpostavku ne može.

Za tijelo znamo da je smrtno. Za dušu ne znamo da li je smrtna ili besmrtna, to možemo samo pretpostaviti ili u to vjerovati. Da li smrt tijela nastupa kada se duša odvoji od tijela, ili tijelo može dalje živjeti bez duše? Kada bi uspjeli dokazati da tijelo može živjeti bez duše, znači li to da time dokazujemo kako i duša može živjeti bez tijela? Ili, ako tijelo ne može živjeti bez duše, znači li to da duša ne može živjeti bez tijela? Ova se pitanja izvode iz činjenice da ne znamo da li je duša smrtna ili besmrtna i ako uopće postoji kao nekakav dah života, odnosno ne znamo što ona u biti jest. Da li je duša vrsta energije koja samo u kombinaciji s tijelom daje život, a kada tijelo umre ona izlazi i opstoji u univerzumu u netjelesnom obliku ili potpuno nestaje?

Ako polazimo od pretpostavke da je duša sama po sebi oblik života i kao takva besmrtna, dobivamo odgovore na ova pitanja, ali ako želimo dokazati tu pretpostavku mogućnošću umjetnog održavanja života tijela (ako živi tijelo bez duše, može i duša bez tijela), kako ćemo to učiniti? Ovdje treba najprije definirati život tijela. Smrt nastupa otkazivanjem vitalnih organa (mozga i srca). Kada se utvrdi smrt mozga liječnik proglašava osobu mrtvom. Kliničkom smrti se smatra stanje u kojem funkcioniraju samo optok krvi (srce) i disanje (pluća), ali pod upravljanjem mozga koji još uvijek nije mrtav. Čovjek današnjom tehnologijom može održavati rad nekih organa u tijelu (upravo srca i pluća) na umjetan način unatoč moždanoj smrti, iako praksa pokazuje da liječnici ne žele održavati rad tih organa ako je mozak mrtav i proglašuju smrt.

Postavlja se pitanje da li je umjetno održavanje navedenih organa bez funkcije mozga, život tijela? Suvremena medicina kaže da nije, i ja se s tim slažem. Kada je mozak mrtav i tijelo je mrtvo, duša je napustila tijelo. Znači li to da se duša nalazi u mozgu? Poimanje mjesta boravka duše u tijelu je nebitno, upravo zbog toga jer ne znamo što je duša u svojoj biti. Ako je duša pokretač života tijela, taj se život tijela manifestira kroz funkcionalnost mozga kao glavnog organa koji kontrolira rad cijelog tijela, odnosno svih organa u tijelu (somatski i vegetativni živčani sustav). Ako mozak umre, odnosno u potpunosti izgubi svoju funkcionalnost, našim umjetnim održavanjem rada nekih drugih organa u tijelu ne održavamo život tijela. Održavamo samo rad pojedinih organa usljed čega nema funkcionalnosti organizma. Tijelo ne živi.

Naime, kada je mozak funkcionalan potreban mu je protok krvi i kisika što je osigurano radom srca i pluća, ali ako je mozak nefunkcionalan (mrtav), krv i kisik mu ne pomažu da profunkcionira (oživi), odnosno srce i pluća bespotrebno rade, organizam se ne može oživjeti bez funkcije mozga. Dakle, srce i pluća su pomoćni organi koji održavaju funkciju mozga, odnosno život tijela. Drugim riječima, ako na umjetni način «oživimo» srce i pluća, možemo li umjetno «oživjeti» mozak čije će funkcije to srce i pluća održavati svojim radom? Za život tijela potrebna je funkcionalnost svih triju spomenutih organa. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji srce i pluća mogu umjetno funkcionirati, ali mozak ne može. Nema života tijela bez funkcije mozga, isto kao niti bez funkcije srca i pluća, ali čije se funkcije za razliku od mozga mogu umjetno održavati.

Zaključak je da nismo uspjeli dokazati logiku: - Ako tijelo živi bez duše, živi i duša bez tijela. Da li to znači da tada vrijedi obrnuta logika: - Ako tijelo ne živi bez duše, tada niti duša ne živi bez tijela? Ovdje odbacujemo pretpostavku o besmrtnosti duše na osnovi neuspjelog pokušaja dokazivanja života tijela bez duše. Ali ako prihvatimo dušu kao naš nematerijalni dio koji je besmrtan, čemu smo onda postavljali navedena pitanja i pokušavali dati odgovore na ista? Upravo zato što ne znamo da li je duša smrtna ili besmrtna i to si želimo dokazati. Ali to ne možemo dokazati umjetnim održavanjem rada ostalih organa isključujući mozak.

Jedino kada bi umjetno mogli održavati funkcije mozga dokazali bi prvobitnu logiku: - Tijelo živi bez duše, duša živi bez tijela. Da li sam u krivu kada kažem da bi tada otkrili tajnu života? Ako kažemo da duša daje funkcionalnost mozgu, odnosno život tijelu, onda nikada nećemo biti u stanju umjetno održavati život tijela, jer je duša ta pokretačka snaga koja mu daje život. Eventualno da uhvatimo dušu kada izlazi iz tijela pa ju ponovo vratimo u tijelo. Uskrsnuće? Reinkarnacija? Slažem se, dakle, da bi umjetnim održavanjem života tijela dokazali život duše izvan tijela, pod pretpostavkom da ista postoji, ali to nismo u stanju učiniti iz razloga koje sam ranije obrazložio.

Dužan sam ovdje spomenuti i tzv. fenomene odvajanja duše od tijela, kao npr. šamanističkog «letenja duše» ili astralnog putovanja. Čovjek sebe od pamtivijeka doživljava kao tjelesno-duhovno biće, a šamanizam ja najstariji oblik tog vjerovanja i pojavljuje se u svim dijelovima zemaljske kugle. Šamanističko «letenje duše» i astralno putovanje podrazumijevaju odvajanje duše od tijela, ali ako je to točno, tada bi tijelo od kojeg se duša odvojila trebalo umrijeti. To nije doslovce tako. Naime, duša se u ovim slučajevima ne odvaja potpuno od tijela. Sami šamani kažu da prilikom «letenja duše» odvajaju dio duše kojim komuniciraju sa svijetom duhova. Oni vjeruju da dio ljudske duše može napustiti tijelo – primjerice tijekom sna.

Šaman se prilikom «letenja duše» dovodi u stanje transa gdje se izlaže riziku da upadne u komu ili umre. Sve ovisi o tome da li se njegova duša u potpunosti odvojila od tijela ili samo djelomično (što ovisi i o količini narkotika koje je unio u sebe kao i o snazi njegovog uma). Koncept «letenja duše» temelj je šamanizma. U slučaju bolesti poput depresije ili kome, šaman to pripisuje činjenici da se jedan dio čovjekove duše zagubio, te on ulaskom u svijet duhova traži i vraća izgubljeni dio.

Priče o izbjegnutoj smrti ili izvantjelesnim iskustvima upravo se povezuju sa odvajanjem duše od tijela. Ali ne u potpunosti jer tada ne bi bilo moguće ponovno sjedinjavanje duše s tijelom i nastupila bi smrt. Recimo da skačemo bungee-jumping s nekog mosta u provaliju. Odvojili smo se od mosta, ali ne u potpunosti jer smo vezani konopcem pa nećemo poginuti i povratak je moguć. Jedino ako konopac ne pukne ili doživimo srčani udar. Ovo je bio slikoviti prikaz nepotpunog odvajanja duše od tijela.
Kod astralnog putovanja također je slučaj u djelomičnom odvajanju duše od tijela, u ovom slučaju kao dijela koji s vanjske strane promatra tijelo ili putuje na druga mjesta. To možemo shvatiti i kao odvajanje naše individualne svijesti koja je sastavni dio naše duše, te povezivanje te svijesti sa kolektivnom svijesti čovječanstva.

Ako promatramo dušu samo kao karakteristiku ljudskog bića odbijajući time da ostali životni oblici imaju dušu, što je pretežito kršćansko uvjerenje, postavlja se pitanje što daje život tim životnim oblicima, poput životinja i biljaka, odnosno što daje život njihovom tijelu? Ako njihova tijela žive bez duše, tada i ljudsko tijelo može živjeti bez duše, pod pretpostavkom da duša postoji. Ali mi to nismo uspjeli dokazati. Ja kažem da ništa ne može živjeti bez duše ako istu definiramo kao životnu energiju (tajnu) koja daje život tijelu (od tijela virusa do tijela čovjeka). Kod čovjeka je ta duša nadograđena samosviješću i razumom, što ga razlikuje od drugih živih bića . Život duše izvan tijela je, dakle, nemoguće dokazati životom tijela bez te iste duše, jer kao takav život tijela ne postoji."