Smisao Života

petak, 06.08.2010.

Opasne misli

»Lopovom nazivamo onoga tko nekome oduzme dio odjeće. Ali zar onaj tko ne obuče siromaha, a mogao bi, zaslužuje neki drugi naziv?« Basilius


Što znači biti pošten?... Da li se slažete da je pošten onaj čovjek koji ne krade i ne vara, odnosno koji ne laže s ciljem da nekom naudi (jer svi ljudi lažu, samo ovisi o kakvoj se laži radi, odnosno koji je njen cilj, o tome se može raspravljati, da li je svaka laž nepoštenje)?... Dekalog je jedan od izvora elementarnih uputa o tome što znači biti pošten: ne ukradi, ne ubij, ne reci lažna svjedočanstva itd... U Anićevom rječniku hrvatskog jezika našao sam dvije definicije poštenja: 1. častan i ispravan postupak prema drugome, njegovoj imovini i interesima 2. ispravnost u odnosu na vladajuće moralne norme... Dosta općenite definicije koje svatko može tumačiti na svoj način, odnosno prema vlastitim interesima... Poštenje se u biti i doživljava individualno... Naime, lopov svoj lopovluk može doživljavati poštenim činom, jer isti služi njegovom interesu, a ako i sam postane žrtva lopovluka onda to smatra nepoštenim činom, jer je taj čin protivan njegovom interesu... Kako najbolje definirati poštenje kao univerzalnu moralnu normu?... Jednostavno, ne čini drugima ono što ne želiš da se čini tebi, i pomaži potrebitima jer bi i ti htio da ti netko pomogne kad si u nevolji (poštenje ide usporedo s pravednošću)... Poštenje iziskuje hrabrost i velikodušnost kao što to kaže Jovan Dučić: "Čovjek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije podnijeti, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumijeti."...


Međutim, u našem društvenom poretku, u sustavu koji se temelji na eksploataciji čovjeka nad čovjekom, poštenje i pravednost su sinonimi za poslušnost u cilju izrabljivanja ljudi... Pošteno i pravedno je ono što je zakonom propisano, odnosno nepošteno i nepravedno je ono što je zakonom zabranjeno, a sve poradi održavanja hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa i uvođenja kakvog takvog reda u neredu koji takvi odnosi stvaraju... Tako ispada da su pošteni i pravedni ljudi oni koji su poslušni, koji pošteno rade (prihvaćaju da budu izrabljivani), ne bune se protiv sustava, ne kradu, ne ubijaju, ne varaju itd... Naime, u našem zakonodavstvu krađa je protupravno stečena imovinska korist... Ali, kao što sam i ranije pisao, krađa je temelj funkcioniranja svih eksploatacijskih sustava i kao takva podijeljena je na legalnu (pravno dozvoljenu, odnosno pravno poželjnu krađu – eksploataciju tuđeg rada) i na ilegalnu (protupravnu) krađu... Također, postoji i pravno dozvoljeno ubijanje (npr. rat), kao i pravno dozvoljena krađa u vidu prevare i lihvarenja (npr. bankarstvo), a s druge su strane spektra ubijanje, prevara i lihvarenje koji su protupravni i nepoželjni, jer se ne smije dozvoliti svima da kradu, varaju i ubijaju, već samo onima kojima je to zakonom dopušteno... Licemjerje je tako neizostavna posljedica takvih odnosa, jer oni koji su u društvu najveći lopovi (tzv. poduzetnici) predstavljeni su kao uzorni građani, odnosno kao stup našeg društva... Lopov je lopov, i krađa je krađa, bila ona legalna ili ilegalna, ista je nepoštena i nepravedna...

Poduzetništvo je lopovluk, legalni, naravno... Jer svatko tko osnuje poduzeće i zaposli ljude koji svojim radom stvaraju dobit, a koju on prisvaja kao svoj profit, je lopov... Svaka čast onim poduzetnicima koji osnuju poduzeće i dijele dobit sa svojim zaposlenicima, odnosno ne tretiraju ih kao zaposlenike, već kao vlasnike proizvoda vlastitog rada, ako takvih poduzetnika ima (ovo nema veze s dioničarima, dioničarstvo je također lopovluk)... U postu „Kapitalistička utopija“ spomenuo sam poduzeća u vlasništvu radnika koji jednako dijele dobit, a koja se nalaze u SAD-u, a za takva poduzeća u Hrvatskoj ne znam, možda ih ima, ako netko zna neka ih navede kao primjer drugačijih, odnosno kao primjer poštenih i pravednih radnih odnosa... U zadnje vrijeme kod nas se od strane krupnih kapitalista (nakon događaja u Varšavskoj) počeo često upotrebljavati izraz „antipoduzetnička klima“ kao nešto negativno... Međutim, razvijanje takve „antipoduzetničke klime“, odnosno „antilopovske klime“ je izuzetno pozitivno i poželjno za stvaranje poštenijih i pravednijih odnosa u društvu... Kapitalist ne može biti pošten i pravedan čovjek jer otuđuje rad drugih ljudi, izrabljuje ih, krade proizvode njihovog rada... Po mojoj definiciji poštenja "ne čini drugima što ne želiš da se čini tebi", kapitalist sigurno ne bi smatrao poštenim činom situaciju u kojoj bi on postao izrabljivan... Ali, ako se profit dijeli između onih koji proizvode dobra, onda im se priznaje pravo koje i imaju (da budu vlasnici proizvoda svoga rada), i tada neka osoba (ako je recimo direktor firme) nije kapitalist - izrabljivač, već je ravnopravan sa cijelim kolektivom koji stvara dobit i dobija isti dio kolača kao i svi ostali...

Poradi održavanja eksploatacijskih (lopovskih) odnosa u društvu (od robovlasništva do kapitalizma, kao i realsocijalizma-državnog kapitalizma) potrebno je stvoriti aparat koji će takve odnose održavati (država), o čemu sam također već pisao... Država, dakle, nastaje kao sredstvo održavanja takvih odnosa, kako bi se ozakonilo izrabljivanje ljudi, odnosno legalizirala krađa kao temelj funkcioniranja društva... Takvi odnosi u društvu temelje se na razvijanju osjećaja pohlepe i straha, pohlepe za imanjem i straha od gubitka imanja, odnosno straha od gubitka sredstava za preživljavanje... I sva represivna aparatura države (kao i obrazovni sustav i mediji) u službi su razvijanja i održavanja isključivo ta dva osjećaja... Moć i vlast nad ljudima radi izrabljivanja istih provodi se shvaćanjem ljudskih slabosti i njihovim iskorištavanjem... Zavist je izravna posljedica pohlepe, ako netko ima više od mene, postajem zavidan i pokušavam ga dostići i prestići, i ako se prepustim toj pohlepi ona nema kraja, uvijek ću morati imati više i više... A kako bih mogao zadovoljavati svoju pohlepu moram postati lopov, to sustav i traži od mene, odnosno potiče me da postanem izrabljivač, nepošten i nepravedan, da isključim svoju savjest i empatiju i postanem psihopat, jedino tako mogu iskorištavati druge, odnosno izbjeći drugu ponuđenu mogućnost, da budem iskorištavan... U službi održavanja takvih odnosa je i razvijanje osjećaja nacionalizma, rasizma, vjerskog fundamentalizma i slično... Postavljaju se granice i proglašava se što je naše, te se stvara neprijatelj koji ugrožava naše imanje i protiv kojeg uvijek treba biti pripravan boriti se...

Tako odlazimo u rat kada netko ugrožava ono što je naše, odnosno kako bi zaštitili vlasništvo jednih eksploatatora od ugroze drugih koji ga pokušavaju prisvojiti, ili idemo u rat kako bi proširili ono što je naše, odnosno vlasništvo onih eksploatatora čiji smo podanici... A naši vladari tretiraju nas, kao što je rekao jedan poznati političar s ovih prostora (koji je kao i svaki drugi političar na vlasti bio u službi izrabljivača) kao „stoku sitnog zuba“, a za taj naziv trebao bi posmrtno dobiti neku nagradu, jer nisam siguran da se netko prije njega sjetio tako „profinjenog“ i nažalost realističnog naziva za sve nas koji pristajemo biti podanici ovog teško bolesnog sustava temeljenog na izrabljivanju čovjeka nad čovjekom... Kao što kaže Colin Ward: „Sustav stvara morone, zatim ih prezire kao besmislene i nagrađuje „nadarenu manjinu“ zbog njihove ekskluzivnosti.“... Lopovluk, nepoštenje i nepravda su glavne karakteristike našeg sustava, a kako bi se sustav izrabljivanja kao takav održavao, ali i ublažile posljedice istog, pravno se donose propisi temeljeni na pravilu „mrkve i batine“, budi pošten (poslušan) i biti ćeš nagrađen, budi nepošten (neposlušan) i biti ćeš kažnjen... Samo što se zaboravlja da nema te kazne koja može izliječiti ono što je bolesno u pojedincu ili društvu... Ali to niti nije bitno, nije cilj liječenje bolesti već održavanje bolesnika (društvenih odnosa) na životu ublažavanjem simptoma bolesti...

Svaki naš pokušaj da se odupremo bolesti naše kulture, koliko god bio naizgled marginalan ili besmislen, pozitivan je korak naprijed, pa i ako nas nakon toga izguraju dva koraka unazad, pa i ako nas slome, barem smo pokušali, dali smo do znanja da postoji mogućnost izliječenja, poslali smo poruku... Kako ćemo se boriti protiv bolesti naše kulture?... Tako što ćemo mijenjati sebe, tako što ćemo se u svojoj okolini i na svom radnom mjestu zauzimati za poštenje i pravdu, ne u pravnom smislu (nije važno što piše u zakonu), već tako što ćemo se zauzimati za ono što je moralno ispravno, što je uistinu pošteno i pravedno, i po cijenu gubitka onoga što mislimo da imamo... Ali ne tako što ćemo posezati za nasiljem, jer se suprotstavljamo nasilju u vidu izrabljivanja, nasilju u vidu nametanja volje drugih nad nama, i ako posegnemo za nasiljem mi postajemo nasilnici, a tako ne doprinosimo promjeni odnosa već samo promjeni uzurpatora... Mi imamo moć koje nismo svjesni, moć odbijanja poslušnosti, moć kojom rušimo izrabljivačku vlast u trenutku, i da joj nikada više ne dopustimo da se ostvari... Problem jest u tome što toga nismo svjesni... Ali ako postanemo toga svjesni kao individue (unatoč tome što naše individualno djelovanje najvjerojatnije neće ništa promijeniti) to ne znači da ne trebamo ništa poduzimati... Zrno po zrno, pogača...

Da, za poštenje je u našem sustavu potrebna hrabrost i velikodušnost... Trebamo znati davati... Uzimati je puno lakše... Ne mislim ovdje na to kako trebamo dopustiti da se od nas uzima, odnosno da nas se izrabljuje, da me krivo ne shvatite... Upravo cijelo vrijeme pokušavam reći kako se trebamo oduprijeti vlastitom izrabljivanju, prestati raditi za eksploatatore, odbiti priznati njihovo vlasništvo nad našim radom, i početi raditi sa nas, za sve nas, što u biti cijelo vrijeme i činimo, samo što pritom dopuštamo da nam kradu produkte našeg rada i stavljaju ih na tržište kako bi ih mi ponovo kupovali i tako svojim gospodarima stvarali i povećavali bogatstvo... Već sam pisao o tome; za koga su namijenjeni proizvodi koje stvaramo, za vanzemaljce?... Zašto kupujemo ono što smo proizveli?... Zar ti proizvodi ne pripadaju svima nama, zar nisu namijenjeni nama?... Zar nije pošteno da svaki čovjek ima pravo na korištenje svih dostupnih proizvoda koje je čovjek proizveo, bez obzira na to da li to može platiti ili ne?... Zar svaki čovjek nema pravo na dom, hranu, odjeću i sve što mu je potrebno za dostojanstven život?... Novac je zlo, treba ga ukinuti, eksploatacijska ekonomija je zlo, treba je ukinuti, „zaposlenost“ je zlo, treba ga ukinuti, država je zlo, treba je ukinuti... Ali ne odozgo, dekretom, to bi izazvalo kaos... To treba učiniti odozdo, voljom naroda, svjesnošću da možemo živjeti drugačije, jedni za druge, a ne jedni iznad drugih... Da ne postavljamo ograde na dijelove zemlje i proglašavamo da je to naše, da ne prisvajamo plodove zemlje kao naše, i da ne priznajemo proizvode našeg rada kao nečije vlasništvo... Zemlja svoje plodove nudi svima... Da li drvo jabuke bira kome će ponuditi svoje plodove?... Zašto mi prisvajamo plodove jabuke kao svoje, kad ih ona nudi svima?... I mi se trebamo ponašati kao što se ponaša zemlja i kao što se ponaša jabuka... Nuditi svoje plodove svima, a ne dopustiti da ih netko drugi ili mi uzurpiramo kao svoje... Proklet bio krov nad mojom glavom ako ga nisam u stanju podijeliti s onim kojemu je potreban zaklon, proklet bio kruh koji jedem ako ga nisam u stanju podijeliti s onim tko je gladan, prokleta bila voda koju pijem ako je nisam u stanju podijeliti s onim tko je žedan!...

Nije lopov onaj tko "ukrade" kruh iz trgovine, već onaj tko je osnovao trgovinu, i nije razbojnik onaj tko je "opljačkao" banku, već onaj tko ju je osnovao...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.