Smisao Života

ponedjeljak, 18.01.2010.

Za bezvlašće

Ovaj post je zamišljen kao odgovor na komentare iz prethodnog posta, te najprije zahvaljujem svima na posjeti i komentarima... @dražen je istaknuo kako on voli za, a ne protiv (pa sam shodno tome prilagodio naslov ovog posta), dok @semper contra ima dilemu kako dovesti ljude «k pameti», a da im se pritom ne oduzima sloboda, odnosno da ih se ne kažnjava za društveno nepoželjno ponašanje, te preporuča moju malenkost kao i posjetitelja njegovog bloga @Gordya za nobelovu nagradu za mir ako tu dilemu uspješno riješimo :)))... Međutim, taj «problem» se ne može riješiti, niti treba pokušavati... Upravo naši pokušaji da dovedemo ljude «u red» ili «k pameti» uzrokuju sve više nereda i destrukcije... Ja nikada ne pišem o tome kako mi trebamo «dovoditi ljude u red» niti za tako nešto nudim rješenja... Baš suprotno, ja pišem o tome kako ljude ne treba «dovoditi u red», kako za organizaciju ljudske zajednice vlast nije potrebna, dapače, ista je destruktivna... Ja pišem o tome kako su odnosi temeljeni na slobodi pravedniji od onih temeljenih na dominaciji, na nasilju... Organizacija i upravljanje zajednicom je nešto normalno i potrebito za funkcioniranje iste, ali ono što nazivamo vlašću nije potrebito... Vlast, odnosno država je potrebna kako bi se održavali hijerarhijsko-eksploatacijski odnosi, kako bi ljudi bili iskorištavani u cilju gomilanja bogatstva i održavanja moći vladajućih... U podijeljenom, neslobodnom, klasnom, eksploatacijskom društvu ljude je neophodno prisilno «dovoditi u red» kako bi se takav sustav održavao...

Sustav se temelji na eksploatacijskim odnosima, na oduzimanju ljudskih sloboda u interesu ostvarivanja profita... Gomile zakona koji se donose imaju svrhu uvesti red u nered koji takvi odnosi stvaraju... Policija i sudstvo koji trebaju provoditi zakone u cilju «održavanja reda» sami po sebi nisu politička vlast, ali su produžena ruka iste, u službi su održavanja sustava temeljenog na eksploatacijskim odnosima... Svi zakoni koje danas imamo za funkcioniranje ljudske zajednice su nepotrebni, suvišni... Koja je svrha kaznenog zakona?... Sprečavanje vršenja kaznenih djela?... Koja je svrha prekršajnog zakona?... Sprečavanje vršenja prekršaja?... Koja je svrha poreznih zakona?... Plaćanje poreza?... Niti jedan od ovih zakona ne ispunjava svoju svrhu, odnosno svaki je ispunjava u potpunosti... Paradoks?... Daleko od toga... Zakoni ne ostvaruju svoju svrhu uspijevajući riješiti problem vršenja kaznenih djela i prekršaja, niti uspijevajući spriječiti neplaćanje poreza, ali ostvaruju svoju svrhu uspješno «dovodeći ljude u red», onoliko koliko je to potrebno da se sustav održava... Nije bitno riješiti se kaznenih djela i prekršaja, kao niti «sive ekonomije» (niti je to moguće donošenjem i provođenjem zakona)... Bitno je uvjeriti mase da se čini sve što se može (donoseći nove zakone i gradeći nove zatvore) kako bi se «kriminalu» stalo na kraj... I dok god mase tu spiku puše sustav preživljava... Nije cilj služiti ljudima, nego je cilj uvjeriti ljude da im se služi kako bi ih se lakše iskorištavalo... To je cilj svake vlasti – održavanje eksploatacijskog sustava – a to nema nikakve veze sa ostvarivanjem pravde u međuljudskim odnosima...

Ako želimo pravednije društvo onda trebamo uspostaviti pravednije odnose, a glavna prepreka tome jest sustav naših sadašnjih vrijednosti koji kao takav služi interesima eksploatatora... Napuštanjem hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa napuštamo kulturu nasilja i stvaramo pretpostavke za izgradnju drugačijih odnosa u društvu... U sadašnjem sustavu kazna se smatra pravdom te služi da se prijestupnike «nauči pameti», da ih se «dovede u red»... Međutim, kazna nije pravda, već osveta koja počinjenu nepravdu ne ispravlja... Prijetnjama sankcijama u vidu oduzimanja slobode ili života i provođenjem istih, ne sprečava se nepoželjno ponašanje, jer odnosi u društvu (koji su glavni uzrok nepoželjnog ponašanja), ostaju isti... A hijerarhijsko-eksploatacijski odnosi se ne smiju mijenjati jer opstanak sustava ovisi o njima... Napuštanjem takvih odnosa vlast i država gube svoju svrhu...U zajednicama u kojima se odnosi temelje na slobodi i solidarnosti vlast je suvišna, a ekonomija koja se bazira na eksploataciji drugih je eliminirana čime se uspostavlja ekonomska ravnopravnost, dok je društveno nepoželjno ponašanje svedeno na minimum, jer se odnosi u zajednici ne temelje na nasilju, na ostvarivanju dominacije, odnosno na potrebi za stjecanjem dobara s obzirom na to da su ista dostupna svim članovima zajednice... Iako je teško za očekivati da se takva promjena društvenih odnosa može dogoditi u dogledno vrijeme, to ne znači da se trebamo pomiriti sa stanjem kakvo jest i prestati se zalagati za ostvarivanje pravednijih odnosa u društvu...

Vlast i država su, kao što sam već rekao, nužne za održavanje sadašnjih nasilnih, izrabljivačkih odnosa, a otkazivanjem poslušnosti vlastima napuštamo takve odnose i stvaramo drugačije... Ako se to dogodi masovno država prestaje postojati, a ljudi počinju organizirati nove zajednice na način kako to odgovara pripadnicima te zajednice... Stvaranjem malih zajednica u kojima se moć ne otuđuje u korist pojedinaca koji vladaju, već ostaje u rukama svih pripadnika zajednice, a koje bi kao takve međusobno bile povezane gospodarski i kulturno, bez centralne vlasti odnosno bez ikakve vlasti, ostvaruju se pravedniji odnosi jer pripadnici zajednice sami odlučuju o svojoj sudbini... Iako je svaka država organizacijski instrument kojim se održava vladavina kapitala te stoga u društvu nije moguće ostvariti pravedne odnose i gospodarsku ravnopravnost, moguće je međutim odnose poboljšati decentralizacijom... Lokalne zajednice u decentraliziranim državama uvijek su u povoljnijem položaju od lokalnih zajednica u centraliziranim državama... Decentralizacija može postati uvod ka napuštanju hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa i stvaranja pravednijih odnosa u društvu... Uz decentralizaciju, put ka uspostavljanju pravednijih odnosa bio bi otvoren i ukidanjem mnogobrojnih nepotrebnih zakona kojima se ljudima oduzima sloboda, odnosno pomoću kojih ih se kontrolira radi iskorištavanja...

Besmisleno je donositi zakone za koje znamo da će biti kršeni... Takvi zakoni su glupi i besmisleni jer ne ispunjavaju svrhu sprečavanja nepoželjnog ponašanja... Zakon koji nije besmislen i koji sigurno ispunjava svoju svrhu, a ujedno je i najpravedniji, glasi: - ništa nije zabranjeno... To ne isključuje postojanje pravila u zajednici, već se time postavlja osnovno pravilo po kojem zajednica funkcionira – poštivanje tuđe slobode ili «čini sve što želiš dok god ne ugrožavaš slobodu drugoga», a kada se tako nešto dogodi zajednica riješava nastali problem prvenstveno pokušavajući umanjiti nastalu štetu, odnosno, ako je to moguće nadoknaditi štetu žrtvi, a zatim na red dolazi procjenjivanje da li osoba koja je počinila štetu treba biti isključena iz zajednice ili ne, odnosno kako treba s istom postupati... Takvi su odnosi puno pravedniji jer u donošenju odluka neposredno sudjeluju svi članovi zajednice (konsenzus), ali kod ostvarivanja pravde ipak bi glavnu riječ imala oštećena stranka (ako takva postoji)... Vlast nije potrebna da bi se ostvarivala pravda, baš suprotno, vlast je sama po sebi nepravedna jer je sredstvo provođenja nasilnih (hijerarhijsko-eksploatacijskih) odnosa u društvu... Nasilje se suzbija napuštanjem hijerarhijskih odnosa... Kao što sam već spomenuo, u društvima u kojima vlada sloboda i ekonomska ravnopravnost nepoželjno ponašanje svedeno je na mimimum, za razliku od društava u kojima vladaju nasilni odnosi i u kojima je nasilje svakodnevica jer se na njemu temelji sama opstojnost sustava...

Našom civilizacijom, našim tzv. napretkom ne trebamo se ponositi... Ta naša bajna civilizacija izrasla je na krvi milijuna robova, kmetova, najamnih radnika i drugih pripadnika potlačenih klasa, a ista ta civilizacija predstavlja se kao napredak ljudskog društva, što je još jedna laž... Civilizacija nije posljedica težnje k napretku odnosa u ljudskom društvu radi postizanja opće dobrobiti, već je civilizacija nastala s ciljem stvaranja povlaštene grupacije ljudi koji ostvarujući vlast i moć žive na tuđi račun... Takvi nasilni odnosi u kojima su mase prisiljene raditi u korist stvaranja bogatstva nekome drugome uzrok su 99,9% svih devijacija u našem društvu... «Dovođenje ljudi u red», odnosno ostvarivanje moći, vlasti i dominacije nad istima stvorilo je autodestruktivan nered u kojem živimo već tisućama godina... Ali, zar nije naša moralna odgovornost uvesti red u zajednicu u kojoj živimo?... Naravno da jest... Samo što se red ne postiže prisilom... Naša moralna odgovornost leži u poštivanju tuđe slobode, a ne u «dovođenju ljudi u red»... «Dovođenje ljudi u red» ima svoju svrhu samo u ostvarivanju kontrole nad masama radi daljnjeg izrabljivanja, odnosno održavanja sustava ovakvim kakav jest... Pružajući otpor vlasti pružamo otpor nasilju i nepravdi otvarajući tako vrata našeg zatvora koja nas vode u slobodu, a time i k stvaranju drugačijih, pravednijih odnosa u društvu...

utorak, 12.01.2010.

Protiv vlasti

"Nametati svoju volju drugima je nasilje, a nametati sebe sama vrhunac je nasilja."
«Nema većeg prokletstva od žudnje za moći.» Lao Tse

Onog trenutka u povijesti kada smo si uzeli za pravo suditi o tome što je dobro, a što zlo, proglasili smo se «bogovima», gospodarima ovoga svijeta koji imaju pravo odlučivati o sudbini svih bića na ovom planetu i tako je počeo naš pad koji je kao takav i opisan u mnogim mitovima starih naroda... Naravno, tu mogućnost da se proglasimo «bogovima» smo dobili, ali ne znači da smo je i morali prihvatiti... Ipak jesmo... Ali ne svi, govorim samo o našoj kulturi, koja je nažalost postala većinska kultura; kultura nasilja, kultura destrukcije... Tu svoju prisvojenu ulogu gospodara poistovjetili smo s nasiljem, s nametanjem naše volje (kao jedine ispravne) drugim ljudima, ali i svim drugim bićima na ovom planetu... Stvorili smo, dakle, svijet koji se temelji na ostvarivanju vlasti čovjeka nad čovjekom, čovjeka nad prirodom, odnosno na bezobzirnom iskorištavanju ljudi kao i prirodnih resursa... U tom smislu svako naše ostvarivanje vlasti je destruktivno jer se temelji na iskorištavanju jednih na račun drugih...

“Prisiljavanje ljudi na ropstvo je najbolji način da se čovjek navikne na rad. Bez toga
nema akumulacije bogatstva, nema sigurnosti, nema budućnosti, nema osjećaja za
komfor i eleganciju, koji čine suštinu naše civilizacije.” — W. Harper, filozof i
zagovornik robovlasništva, 1837.

Temeljni zadatak naše kulture, kako bi ista opstala, jest održavanje prisilnog rada... Nije bitno da li je u pitanju rad robova, kmetova ili najamnih radnika, on je uvijek prisilan i otuđen u korist eksploatatora, o čemu sam već pisao... Država je kao represivni aparat sredstvo održavanja takvih eksploatacijskih odnosa kojima je cilj akumuliranje bogatstva u rukama izrabljivača koje pristojno i s divljenjem nazivamo «poduzetnicima» ili «poslodavcima»... Uloga političke vlasti u svim državama svijeta jest da se donošenjem pravila ponašanja, te njihovim prisilnim provođenjem putem institucija «pravne države» održava vladavina kapitala... Niti jedna vlast nije u službi čovjeka, odnosno u službi njegove slobode... Svrha svake vlasti je da štiti interese eksploatatora, odnosno da svojim represivnim strojem prisiljava ljude da svojim radom, svojim načinom života, održavaju hijerarhijsko-eksploatacijski sustav... Svaka vlast je nasilje jer oduzima ljudima slobodu prisiljavajući ih da žive po određenim pravilima, a sve u službi komfora i elegancije, koji čine suštinu naše civilizacije... Samo čijeg komfora i elegancije?... Svih pripadnika zajednice?... Naravno da ne... Jer vlast nije tu da bi služila svima, već je tu kako bi prisiljavala podanike da služe interesima svojih gospodara...

Pojmove dobra i zla, koji su svojstveni našoj vrsti, za sebe sam definirao na vrlo jednostavan način – dobro je poštivanje tuđe slobode, a zlo je oduzimanje tuđe slobode... Mi živimo u svijetu zla, u svijetu koji funkcionira na temelju oduzimanja slobode, odnosno na temelju prisilnog dovođenja ljudi u «red», u red kakav odgovara interesima izrabljivača... Tom zlu koje oduzima ljudima slobodu, pretvara ih u robove, u neslobodna i od sebe otuđena bića, dali smo ime VLAST... Najgore od svega je to što smo to zlo prihvatili kao nužnost, što smo laž kako ljudi ne mogu živjeti bez vlasti odnosno da vlast donosi red, prihvatili kao istinu... Međutim, vlast ne donosi red već nered, jer nasilje rađa nasilje... Svaki naš otpor vlasti čin je dobra, jer svaka vlast je zlo... Upućujem na nenasilan otpor u vidu neposlušnosti, onoliko koliko smo to u mogućnosti kao pojedinci, a da pritom ne nastradamo... Jer sustav ima odličan mehanizam obrane i od aktivnog i od pasivnog otpora kada su pojedinci u pitanju... Ali, protiv sveopće neposlušnosti sustav je nemoćan... Međutim, činjenica kako masovno otkazivanje poslušnosti baš i ne izgleda očigledno u bližoj budućnosti, ne umanjuje naše legitimno pravo da pružamo otpor zlu zvanom VLAST, boreći se tako na strani dobra...

«Srediti svijet silom,
iskustvo pokazuje, ne uspijeva.
Svijet je vođen prirodnim zakonima
kojima ne može sila upravljati.
Prisilno sređivanje vodi u nered,
prisilno zadržavanje vodi u gubitak
jer svaka akcija uzrokuje reakciju.

Što je više zabrana to je više prekršaja.
Što je više pravila to je veći kaos u zemlji.
Što je više zakona to je više lopova i razbojnika.» Lao Tse

nedjelja, 10.01.2010.

Codex Alimentarius

Upućujem vas na najnoviji post na blogu O čemu se tu zapravo radi?! pod naslovom Što je codex alimentarius?... Obavezno pročitati...

subota, 02.01.2010.

"Arbeit macht frei"

«Najveće otkriće koje bi izvanzemaljski antropolog uvidio glede naše kulture je nevjerojatna reakcija na promašaj: ako nije djelovalo prošle godine, učinimo to PONOVO ove godine (i ako je moguće, učinimo toga VIŠE).» D. Quinn

1872 g. njemački nacionalist Lorenz Diefenbach napisao je novelu pod nazivom «Arbeit macht frei»(Rad oslobađa)... Taj je izraz postao poznat među njemačkim nacionalistima, a 1928. g. njemačka vlada ga je koristila kao slogan prilikom provođenja politike javnih radova koji su trebali suzbiti veliku nezaposlenost... Izraz je, međutim, postao najpoznatiji jer su ga nacisti koristili kao natpis na ulazima u koncentracijske logore... Zašto spominjem taj izraz?... Zato što je u njegovom simbolizmu sažet cjelokupni način funkcioniranja našeg društva, naše civilizacije... Od trenutka stvaranja hijerarhijsko-eksploatacijskog društva (kultura nasilja), rad je postao prisilna i otuđena ljudska aktivnost... Od nastanka prve vladajuće grupacije (klase) koja je silom prisvojila višak proizvoda (zaključala hranu) i proglasila se gospodarima, rad svih ostalih postao je prisila u službi vladara, otuđena ljudska djelatnost u korist onih koji su uzeli za pravo prisvojiti višak proizvoda i tako živjeti na tuđi račun... Da bi zadržali svoju vladajuću poziciju u društvu trebalo je osigurati konstantu prisvajanja viška proizvoda, odnosno, trebalo je donošenjem zakona legalizirati takvo ponašanje vladajuće klase... Tu je ključnu ulogu odigrala religija, dapače, bez njene uloge vladajuća grupacija nikada ne bi nastala, ne bi uspjela prisvojiti višak proizvoda...

Naime, u plemenskoj društvenoj organizaciji ljudi su u svojim pravima bili jednaki, nitko nije imao veće ili manje pravo na korištenje hrane ili drugih proizvoda... Poglavice, šamani i vračevi tu su bili da služe svojim sunarodnjacima, a ne da s njima vladaju... Međutim, kada su pojedinci došli na ideju ostvarivanja vlasti putem prisvajanja viška proizvoda za to im je trebala podrška onih koji «poznaju volju bogova»... Kako bi se pojedinac u nepodijeljenom društvu jednakih izdignuo iznad ostalih i ostvario vlast potreban mu je glas šamana ili vrača koji će narodu objaviti da je ovaj poglavica «bog» ili je «pomazanik bogova» kojem je vlast dana od strane bogova... Tako nastaju dvije (u biti jedna) vladajuće klase koje su oslonac jedna drugoj (plemstvo i svećenstvo)... I kada vladajuće proglasite bogovima ili božjim namjesnicima nemate problema u očuvanju onoga što ste stvorili, tada ste u stanju natjerati ljude da rade što god vi želite, da grade piramide, palače, i ostale «grandiozne» građevine koje predstavljaju «napredak» ljudskog društva od primitivne jednakosti ka razvijenoj podijeljenosti (ka eksploataciji – otuđenom radu)...

Rad koji su robovi vršili za svog gospodara u robovlasništvu, kmetovi za svog vlastelina u feudalizmu, ili radnici za svog poslodavca u kapitalizmu u načelu se ne razlikuje – to je otuđeni rad, prisilan rad u korist nekoga drugoga, a kako bi robovi, kmetovi ili radnici taj rad doživljavali kao nešto što je njima korisno (i bez čega ne mogu živjeti) ucjenjuje ih se da moraju raditi, proizvoditi, kako bi dobili dijelić vrijednosti tih dobara da mogu preživjeti i nastaviti proizvoditi (za nekoga drugog, naravno)... Kada netko zahvaljujući otuđivanju svog rada stekne kapital ulaže ga u otuđivanje rada drugih u svoju korist, jer mu sustav to omogućuje, dapače, ostvarivanje takvog odnosa mu se nalaže kao nešto potrebito, kao nešto «sveto»... Međutim, u takvim eksploatacijskim odnosima u društvu otuđivanje rada znači otuđivanje čovjeka, otuđivanje njegovog cjelokupnog bića, što za posljedicu ima stvaranje teško bolesnog društva u kojem se odnosi temelje na nasilju čovjeka nad čovjekom, u kojem se isključuje solidarnost i empatija...

«Ljudi nisu u mogućnosti učiniti bilo što za svoje dobro, dok za dobro drugih rade sve. A rade i dalje.» W. Benbow

Slogan «Arbeit macht frei» prodaje se ljudima već tisućama godina kao njihov spas (to što ga je osmislio i zapisao L. Diefenbach 1872.g. nema veze s tim)... Ljudima se od uspostavljanja hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa u društvu prodaje spika kako je u radu njihov spas, njihovo «oslobođenje», i ljudi tu spiku cijelo to vrijeme prihvaćaju zdravo za gotovo... Dok se u međuvremenu njihovi gospodari smiju uživajući u blagodatima tog otuđenog rada diveći se pritom svome genijalnom djelu: «Pogledaj kako smo uspjeli pripitomiti mase da rade za nas uvjerivši ih kako rade za sebe! Tu i tamo im popustimo u njihovim zahtjevima (veće plaće, bolji uvjeti itd.), ali samo zato da i dalje ostanu pripitomljeni i nastave raditi za nas. Zar nismo genijalni?!»... Ono što smatramo radom u našoj kulturi ne oslobađa, već otuđuje, porobljuje i uništava... Svaki rad u našoj kulturi je otuđen... Istina, ima ljudi koji vole svoj posao, ljudi koji žive za svoj posao (poput umjetnika), ali i oni trebaju novac da bi živjeli, dakle, svoj rad moraju prodavati i na taj način služe eksploatacijskom sustavu... Stvar je u tome da svi moramo prodavati svoj rad, prodavati sebe da bi preživjeli (osim eksploatatora koji nas kupuju, odnosno koji nas posjeduju)... Naše je društvo u biti jedan veliki bordel u kojem se prodaju usluge svakome tko može platiti... Prodavanjem svog rada, prodavanjem svoje žive aktivnosti u korist nekog drugog mi postajemo prostitutke...

"Raditi da bi se promijenio svijet? Koje sranje. Ovaj svijet je već izmjenjen našim radom i to je razlog zašto je izmjenjen tako loše." R. Vaneigem

Nacistički koncentracijski logori ili staljinistički gulazi samo su preslika naše kulture... Organizacijski između takvih logora i naših država u kojima živimo nema nikakve razlike (jedino što se u našim konc. logorima – državama, kakti biraju čuvari na tzv. izborima, kao da je to bitno)... Naš koncentracijski logor ima jako dobar mehanizam zaštite, nije mu potrebna bodljikava žica i tornjevi s naoružanim čuvarima, jer je cijeli svijet pretvoren u konc. logor... Gdje pobjeći?... Naoružani čuvari nalaze se unutar našeg logora, ali oni su samo krajnja stavka u očuvanju opstojnosti logora, logoraši su sami sebi najbolji čuvari... Unatoč općoj atmosferi «zadovoljstva» neki logoraši se bune i traže promjenu... Samo kakvu promjenu?... Sada se vraćam na početak posta... Naša logika povodi se time da ako želimo promijeniti način života na bolje (stvoriti pravednije odnose u društvu), trebamo raditi više onoga što smo radili do sada, a što nije uspijevalo – donositi više zakona, graditi više zatvora, povećavati proizvodnju itd... Ali time samo širimo logor, a probleme u njemu ne riješavamo... Ušli smo u 2010. godinu, a ja se nadam da će ta godina biti prekretnica, godina u kojoj će ljudi prestati raditi jer će napokon shvatiti da ih vlastiti rad uništava... Da će to biti godina u kojoj će shvatiti da izlaskom na tzv. izbore ništa neće promijeniti, već da će promjena nastupiti kada narod kaže: «Bilo je dosta!» i odbije poslušnost sustavu, u potpunosti... Godina u kojoj će shvatiti da su biranjem Josipovića ili Bandića izabrali samo još jednog u nizu čuvara logora (jer vladari logora su uvijek u pozadini, nikada u izvršnoj vlasti)... Dok god na glasačkim listićima birači neće dobiti mogućnost zaokružiti opciju: «ne želim predsjednika» ili «ne želim vlast» ili «nešto u tom stilu odbijanja ponuđenog», narod u biti nema izbora...

Za kraj dvije utopijske misli, prva stara oko 150 godina, a druga gotovo 2000 godina:

«Ako svatko uzme na sebe dio rada, rad će onda postati lagan, tako da neće ni biti doživljavan kao rad, već kao neka vrsta vježbe. Ima li što humanije od želje da se uz najmanji trošak osigura najveća moguća sreća za sve?» W. Benbow

«Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima sve bilo zajedničko.» Dj 4,32