Smisao Života

ponedjeljak, 26.10.2009.

Anarhizam - put u "Zemlju bez zla"

Ovaj post također je zamišljen kao odgovor na komentare iz prethodnog posta, i unaprijed se ispričavam na podužem tekstu.

« ...Naš način života počivao je na proučavanju prirode. Živjeli smo po nepromjenjivim, tradicionalnim zakonima koje smo nasljedili od svojih predaka. Tako je bilo sve do 1492., kada su se ti zakoni počeli mijenjati... Taj način vladavine trajao je tisućama godina. Ti zakoni su nam odgovarali. Svatko ih je mogao razumjeti. Danas, širom ove zemlje, povjesničari i antropolozi prekopavaju tlo u potrazi za tragovima povijesti Zapadne Hemisfere. Ali, do sada nisu pronašli ni jedan koncentracijski logor, ni jedan zatvor, ni jednu ludnicu. Kako su toliki narodi, koji su govorili toliko različitih jezika, mogli živjeti bez ovih institucija? Ipak, zakon na kojem je počivao naš poredak bio je prekinut. Prije 1492. imali smo život.»

Filip Dire, Muskogee-Creek indijanac, iz govora održanog u UN, u rujnu 1977.

Danas tog života više nema, barem ne za veliku većinu čovječanstva... Termin «Zemlja bez zla» spomenut u naslovu posta koriste južnoamerički indijanci Gvarani... Možemo reći da je u njihovoj mitologiji taj termin ekvivalent kršćanskom «Raju na Zemlji» ili «Rajskom vrtu – Edenu»... Naziv Tupi-Gvarani odnosi se na domorodačka plemena koja pripadaju istoj jezičnoj skupini i kulturi, a prije dolaska bijelog čovjeka u Novi svijet, njihova populacija zauzimala je velika prostranstva današnjeg Brazila i Paragvaja... Bili su najbrojniji od svih domorodačkih naroda Južne Amerike, broj im se kretao negdje oko deset milijuna, a danas žive samo u Paragvaju i ima ih oko pet tisuća...

No, genocid koji je bijeli čovjek počinio nad domorodačkim narodima nije tema ovog posta... Tupi-Gvarane spominjem zbog njihovog načina života, ali ne samo njihovog... Većina domorodačkih naroda na oba američka kontinenta (izuzev Maja, Inka i Asteka) živjela je u malim plemenskim zajednicama, bavili su se djelomično poljoprivredom, a djelomično lovom i skupljanjem... Međutim, Gvarani su se počeli razlikovati od ostalih plemenskih naroda... Počeli su prakticirati sjedilački način života i pretežito se baviti poljoprivredom... Počeli su graditi veća naselja od par tisuća žitelja, a njihova populacija je naglo počela rasti... Što je najgore, svojim su poglavicama dopustili da prigrabe moć i vlast...

Naime, u tzv. primitivnim plemenskim zajednicama, poglavica nije vladar... On nema političku vlast... On ne može donositi nikakve odluke u ime plemena, on ne može nikome zapovjedati što da čini... On je predstavnik plemena, koordinator određenih akcija, on samo provodi volju pripadnika plemena, on je tu da služi njihovoj volji, ne svojoj, jedino u slučaju rata on je ratni zapovjednik... Poglavica stiče prestiž i poštivanje, ali ne bez zasluga. Ili se istaknuo kao vođa u ratu, ili se istaknula njegova stručnost i umješnost u organiziranju, ili diplomatska sposobnost u rješavanju sukoba... Ali on ne vrijedi ni više ni manje od bilo kojeg drugog pripadnika plemena...

Onog trenutka kada poglavica pokuša nametnuti svoju volju plemenu (ostvariti vlast nad drugima) pleme ga odbacuje i bira drugog poglavicu... Istina, neki puta poglavica uspije ostvariti vlast i postati despot, ali njegova despotija ne može potrajati ako se unutar plemena ne stvori vladajuća klasa... Ona može biti stvorena jedino ako se poglavica proglasi vlasnikom i vladarem zemlje, te pravo na tu novu vrijednost – vlasništvo, dade onima koji tako postaju vladajuća klasa – vlasnici zemlje... Na taj način anarhoplemenska egalitarna zajednica (nepodijeljeno društvo jednakih) pretvara se u hijerarhijsko-eksploatacijsku zajednicu (podijeljeno društvo gospodara i podanika)...

Naša kultura nastala je na takav način, o čemu sam već pisao... Oni narodi koji su zadržali anarhoplemensku organizaciju to su uspjeli jer nisu dopustili da zaštitni mehanizam popusti... A zaštitni mehanizam se sastoji u tome da se pojedincu ne dopusti da ostvari vlast, da ga se ukloni pri prvim naznakama takvog pokušaja... Ti ljudi nisu glupi da izgube svoju slobodu tako što će vlast dati pojedincima... U takvim društvima vlast stvarno ostaje u narodu... Za razliku od našeg društva, demokracije koja (kojeg li apsurda) kao riječ znači «vlast naroda», ali u stvarnosti ta vlast se ne vraća narodu iako iz njega proizlazi... U demokraciji kao i u autokraciji vlast ostaje u rukama onih koji su na vlast došli, a mehanizmi kontrole vladajućih u stvarnosti ne postoje, niti u takvim društvima mogu postojati... Međutim, želja pojedinaca za vlašću se ne može ostvariti ako u narodu ne postoji želja za potčinjavanjem... O tome koji uvjeti moraju biti ispunjeni da se u narodu pojavi želja za potčinjavanjem neću sada pisati... Činjenica je kako jedna želja ne može biti ostvarena bez prisustva druge, tako da ispada kako je fenomen podaništva dobrovoljan...

Gvarani indijanci našli su se na početku stvaranja hijerarhijsko-eksploatacijskog društva, čiji je vrhunac stvaranja Država... Takvo društvo (Država) opstoji na nasilju, na nametanju volje pojedinaca potlačenim masama... Među Gvarani indijancima pojavili su se ljudi koji su prepoznali to zlo... Ti ljudi bili su proroci – karai... Njihova je uloga bila skrenuti pozornost narodu da se okani takvog ustroja društvene zajednice, da napusti novostvorenu «Zemlju zla» i da krenu na put ka «Zemlji bez zla»... Narod ih je poslušao... Odbili su poslušnost svojim poglavicama, napustili su «Zemlju zla» i krenuli na put tražeći «Zemlju bez zla»... Problem je bio u tome što su proroci zabrijali na pronalazak «Zemlje bez zla» kao stvarnog teritorijalnog područja, pa su Gvarani lutali od mjesta do mjesta tražeći tu «Zemlju bez zla», ali nikako da je nađu... Traže je i dan danas (putem svoje religije), ali su ipak shvatili da se ne radi o teritorijalnom, već o duhovnom području, o načinu života...

Gvarani indijanci nisu jedini koji su napustili hijerarhijsko-eksploatacijsko ustrojstvo društvene zajednice... To su učinili Olmeci, Tolteci, Maje, kao i narod Teotihuacana... Istina, ovi narodi su Državu kao zlo prepoznali tek kada su počeli uništavati sami sebe, ali je većina ipak napustila takav život i vratila se plemenskom načinu života... Zanimljivo je kako neki narodi, poput Asteka, nisu naučili ništa od iskustva tih naroda, već su nastavili živjeti u «civilizaciji», dok njihovu kulturu nije uništio bijeli čovjek... Očigledno je kako se pravo znanje ipak stiče vlastitim iskustvom, ali mi smo primjer da ni to nije garancija...

Poanta opisivanja načina života ovih naroda je to da je hijerarijsko-eksploatacijski ustroj društvene zajednice koji kulminira stvaranjem Države, samouništavajuć... Država nije nužno zlo – DRŽAVA JE ZLO... Država počiva na hijerarhijskom ustroju – bez hijerarhije ona ne postoji... Hijerarhija je nasilje i kao takva uzrok je nasilja na svim razinama društva, od državnih institucija do obitelji... Hijerarhija je neizbježno vezana uz pojam vlasništva (bilo ono privatno ili društveno), čime je stvorena smrtonosna kombinacija koja je uzrok 99 % onoga što nazivamo neželjenim ili asocijalnim ponašanjem... Ako meni sloboda nije oduzeta, ja sam zdrav čovjek i nemam potrebu oduzimati slobodu drugima... Ako vlasništvo nije vrijednost, nemam potrebu stjecati ga bilo na legalni ili ilegalni način...

Ponavljam po tko zna koji put kako je ostvarivanje dominacije nad nekim, odnosno oduzimanje slobode drugima, glavni uzrok destruktivnog ponašanja kod ljudi... Ubojice, silovatelji, manijaci, psihopati, u pravilu dolaze iz obitelji dominantnih roditelja gdje su bili izloženi svakojakim zabranama i kaznama...Naravno, to nije uvijek tako... Ali u većini slučajeva jest... Tzv. razmažena djeca također su sklona asocijalnom ponašanju... Njima roditelji sve dopuštaju, odgajajući ih na način da im uvijek daju što žele, ali im tako uskraćuju ljubav jer je zamjenjuju davanjem materijalnih stvari... Razmaženost stvara nasilnika, jer kada nekoga učiš da uvijek može dobiti što hoće, ako mu je u kojoj prilici uskraćeno ostvarivanje želje on će posegnuti za nasiljem da ju ostvari jer se u njegovoj psihi podrazumijeva kako se svaka želja mora ostvariti...

Takav odnos prema djeci u obitelj se prenosi iz društva jer hijerarhijsko-eksploatacijski sustav (Država) počiva na istim temeljima nasilja – dominaciji i razmaženosti (ljudi mogu dobiti sve što žele ako su dovoljno jaki i sposobni da to uzmu)... Da bi se u takvom društvu održavao red zakoni koji podrazumijevaju sankcije za neželjeno ponašanje su neizbježni (jer se ljude u «red» u podijeljenom, neslobodnom društvu može dovesti samo utjerivanjem straha), a zakoni se temelje na moralnim načelima koja služe samo za ublažavanje posljedica, odnosno za njihovo umanjivanje... Jer društvo se ne može promijeniti dok god se ne promijene temelji na kojima isto počiva...

Nemamo svi istu psihu i društveni odnosi ne djeluju na sve ljude jednako, i zato nisu svi ljudi ogrezli u kriminal, a i većina podanika ipak popušta pred utjerivanjem straha... Međutim, da živimo u slobodnom društvu u kojem čovjek sebi ne uzima za pravo oduzimati slobodu drugima jer ni njemu sloboda nije oduzeta, i u kojem ne postoji pojam vlasništva kao vrijednosti, ne bi niti bilo onoga što nazivamo kriminalom; to bi bilo zdravo društvo jer bi bilo sačinjeno od zdravih pojedinaca... Takva društva su postojala, a postoje i danas... Takvim društvima ne trebaju policija, zatvori i ludnice...

Sklonost nasilju čovjeku jest urođena, jer mu je neophodna za preživljavanje... Međutim, urođena sklonost nasilju čovjeka ne čini zločincem... Čovjek ima razum kojim razlučuje kada je i kakvo nasilje korisno za njega i njegovu okolinu (npr. ako treba uhvatiti i ubiti životinju da nahrani sebe i svoju obitelj, ili kada se treba obraniti od napadača)... Ali ono nasilje koje podrazumijeva kako su sva sredstva dopuštena da bi se ostvario cilj – neograničena eksploatacija – smišljeno nam je nametnuto kao nužno nasilje... Ta vrsta nasilja nam govori kako je oduzimanje slobode neizbježno, dapače poželjno, jer se jedino na taj način naša civilizacija može razvijati...

Genetičar Richard Dawkins uveo je termin mem kao naziv za kulturni ekvivalent gena... Geni su nositelji naših fizičkih i nekih psihičkih (temperament) karakteristika, a memi su nositelji naših kulturnih karakteristika... Geni se s generacije na generaciju prenose reprodukcijom, a memi odgojem (pričanjem istih priča)... Daniel Quinn spominje sljedeće meme koji su najodgovorniji za nastanak i opstojnost naše kulture, oni glase: «Uzgajati vlastitu hranu NAJBOLJI je način života.», »Civilizacija se mora nastaviti pod SVAKU cijenu i ne smije se napustiti NI U KOM slučaju». Ti memi nisu bili ugrađeni u svijest naroda koji su napustili hijerarhiju jer su u njoj prepoznali zlo... Mi ne možemo napustiti hijerarhiju jer je zahvaljujući dubokoj ukorijenjenosti ovakvih mema ne prepoznajemo kao zlo. Ti memi nas uče kako je hijerarhija prirodan nastavak razvoja ljudskog društva i da je ona neophodna za funkcioniranje ljudske zajednice... Ali ti memi imaju samo jednu svrhu – održavati podanike u stanju poslušnosti, održavati želju za potčinjavanjem...

«Proces denaturalizacije odstranjuje sjećanje na slobodu, pa tako i želju da se sloboda povrati. To je ono što svim podijeljenim društvima garantira dugovječnost.» P. Clastres

Pod izrazom denaturalizacija Clastres smatra otuđenje čovjeka od njegovog prirodnog stanja – slobode... Čovjek je stvoren kao slobodno biće i da kao takav ostane, nije stvoren da bude potčinjen, nije stvoren za hijerarhijsko društvo... Jer ako je to istina, tada se ljudi nikada ne bi borili da ostvare svoju slobodu već bi potčinjenost prihvaćali bespogovorno kao prirodu stvari (što u biti i jest cilj sustava, stvarati dobrovoljne podanike)... Denaturalizacija je opisana u mnogim mitovima starih naroda, a nalazimo je i u Knjizi Postanka u Bibliji, gdje je zlo prikazano u liku zmije, gmižučeg stvorenja koje se podmuklo prikrada čovjeku prijeteći mu... Zmija kao simbol zla u biti predstavlja želju za moći, za vlašću (želju za moći koja se gmižući podmuklo prikrada čovjeku prijeteći njegovom egu)...

Čovjek je plemensko biće... Kao što je čopor zajednica u kojoj žive vukovi, a krdo zajednica u kojoj žive slonovi, pleme je zajednica u kojoj žive ljudi... Kao primat čovjek je uvijek živio u skupinama – plemenima, u kojima su glavne vrijednosti bile solidarnost i jednakost, svatko se brine za svakoga i na taj način za opstojnost plemena... Taj plemenski gen prisutan je u svakom od nas i danas... Kako je naša kultura odbacila plemenski način života, a gen je još uvijek ostao prisutan, ljudi nemaju izbora već tražiti pripadnost određenoj skupini... To su danas razne subkulturne skupine, navijačke skupine itd... Naravno, to može biti i osjećaj pripadnosti narodu ili vjeri...

Čovjek je izabravši hijerarhiju i eksploataciju kao svoj način života stvorio «Zemlju zla» u kojoj se kreće putem vlastitog uništenja... To nije u stanju vidjeti zbog mema usađenih u njegovoj svijesti... Takav je sustav samouništavajuć i jednog će se dana sam urušiti... Eventualno ostvarivanje Orwellovskog scenarija (stvaranje svjetske diktature) može za još neko vrijeme produžiti opstojnost takvog sustava... Međutim, Država će s vremenom odumrijeti – ili postepeno, ako ljudi shvate da je moraju napustiti kako bi preživjeli, ili u sveopćem nasilju... Poanta je u tome da će čovječanstvo, ili ono što od njega ostane, preživjeti samo ako se vrati plemenskom načinu života, odnosno ako odbaci hijerarhijsko-eksploatacijski sustav i zamjeni ga sa ustrojem društva na temeljima anarhizma kako bi stvorio novu "Zemlju bez zla"...

To ne znači odbacivanje tehnološkog napretka, već samo promjenu društvenih odnosa – napuštanje gradova koji su, kako veli A. Weismann, za nas postali smrtne klopke, i stvaranje malih anarhističkih zajednica koje funkcioniraju na temeljima slobode, jednakosti i solidarnosti... Ali naravno, bez odumiranja Države to nije moguće ostvariti... Dok god se ovakav sustav održava prenošenjem mema putem obrazovnog sustava i obiteljskog odgoja, podijeljenim društvima (Državi) dugovječnost je zajamčena... Plemenska društva bez države koja su danas preživjela jer su izbjegla asimilaciju odnosno etnocid (kulturni ekvivalent genocida) od strane naše kulture, nikada nisu stvorila hijerarhijski ustroj društvene zajednice (Državu), ne zato što su zaostala, i što im koncepcija države nije poznata, već zato što to NE ŽELE... Među pripadnicima njihovog društva nema razvijene želje za ostvarivanjem vlasti, kao niti želje za potčinjavanjem... Oni ZNAJU da su stvoreni da budu SLOBODNI...

Hijerarhija je zlo, anarhija je dobro; - hijerarhija je ropstvo, anarhija je sloboda; - hijerarhija je nasilje, anarhija je mir; - hijerarhija je nered u podijeljenosti, anarhija je red u jednakosti; - hijerarhija je mržnja, anarhija je ljubav...
(riječ anarhija ovdje nije uporabljena u značenju kaosa kako se inače doživljava, već kao suprotnost hijerarhiji – stanje društva bez vlasti u rukama pojedinaca, u kojem vlada sloboda, odnosno u kojem vlast u stvarnosti ostaje u narodu)

četvrtak, 22.10.2009.

Životomrzeće čovječanstvo

Ovaj post je zamišljen kao moj odgovor na pitanje koje sam postavio u prethodnom postu, te kao reakcija na komentare. Ali najprije ću citirati S.A. Neilla (osnivača škole slobode Summerhill), odnosno donosim dio njegovog odgovora na postavljeno mu pitanje što misli pod tim kada kaže da je čovječanstvo protiv života:

«U životu sam vidio dva užasna rata, a možda ću doživjeti da vidim i jedan još strašniji, treći. U ta dva rata umrli su milijuni mladih ljudi. Kad sam bio dječak, ljudi su umirali za imperijalističke ciljeve u Južnoj Africi. Od 1914. do 1918. umirali su u «ratu za okončanje svih ratova». Od 1939. do 1945. umirali su da bi slomili fašizam... To znači da su mase spremne položiti svoj život i život svoje djece, na zapovijed vrhovnih vlasti, za stvari koje se ne tiču njihovih pojedinačnih života. Mi smo protiv života, a za smrt, ako smo pijuni političara, trgovaca i eksploatatora. Pijuni smo, jer smo odgojeni da gradimo život na negativan način, pokorno se uklapajući u neko autoritarno društvo, spremni umrijeti za ideale svojih gospodara. Samo u romanima ljudi zaista umiru iz ljubavi; u stvarnosti, oni umiru iz mržnje. To se odnosi na masu. Pojedinac je pak životomrzac u svom svakodnevnom postojanju.... On je moralist, što će reći onaj koji smatra da je prirodno življenje pogrešno ili, u najboljem slučaju, neodgovarajuće, pa u skladu s tim i odgaja svoju djecu... Nijedan građanin - životoljubac ne bi trpio naš kazneni zakon... Ni jedna osoba koja je životoljubac ne bi sjedila u crkvi i tvrdila da je bijedni griješnik... Kada koristim izraz «biti protiv života», ja ne mislim na težnju ka smrti. Pod tim podrazumijevam da se netko više boji života nego što strahuje od smrti. Biti životomrzac znači biti za autoritet, za vjeroispovjed, za potiskivanje i za ugnjetavanje, ili im bar služiti. Ukratko rečeno: životoljublje podrazumijeva zabavu, igre, ljubav, zanimljiv posao, hobi, smijeh, glazbu, ples, obzir prema drugima i vjeru u ljude. Biti protiv života podrazumijeva dužnost, poslušnost, dobit i moć. Protuživotni stav pobjeđivao je kroz cijelu povijest i nastaviće pobjeđivati sve dok se mladež odgaja tako što se uklapa u važeća shvaćanja odraslih.».

Na ovo mogu još dodati: - biti životomrzac znači uzeti sebi za pravo oduzimati slobodu drugima... Koliki je životomrzac silovatelj koji svojim činom oduzima slobodu drugom ljudskom biću, toliki je životomrzac i onaj koji zbog toga kažnjava silovatelja oduzimajući njegovu slobodu... Oduzimanje slobode je oduzimanje slobode, i u tom smislu razlike nema... Priroda ne pravi razliku između vrijednosti života nasilnika i žrtve, za nju su ti životi jednako vrijedni... Međutim, nama ti životi nisu jednako vrijedni, mi smo ti koji pravimo razliku... Zašto nama ti životi ne vrijede isto?... Zbog naših moralnih načela, a koja između ostalog kažu da nema drugačijeg načina da riješimo problem onih koji oduzimaju tuđu slobodu osim da ih kaznimo oduzimanjem slobode (ili života)... Naša moralna načela daju nam za pravo reći kako žrtva ima pravo na slobodu (život), a nasilnik ne... Dakle, stavljamo se u položaj suca koji određuje čiji je život vrijedniji... Ali, u taj položaj se stavio i nasilnik naspram svoje žrtve koju je silovao... U tom smislu razlike između njega koji je činom silovanja oduzeo slobodu svojoj žrtvi, i nas koji ga zbog toga kažnjavamo, nema nikakve... Činom kažnjavanja i mi postajemo nasilnici... Razlika je stvorena jedino u našem umu upravo zahvaljujući prihvaćanju moralnih načela kojima se opravdavamo kada oduzimamo slobodu drugima – onima koji se na moralna načela ne mogu pozvati kako bi se opravdali, jer djeluju protiv istih... Zaključak je kako poštivanje ili nepoštivanje određenog moralnog načela (koje može, ali ne mora biti pretvoreno u zakon) postaje mjerilo vrijednosti ljudskog života, mjerilo koje priroda ne poznaje...

«Ni jedno neželjeno ponašanje se nikada nije spriječilo donošenjem zakona koji ga zabranjuje». D. Quinn

... niti neće, jer zakon i jest uzrok zločina... Zašto onda čovječanstvo ne odustaje od takve metode suzbijanja neželjenog ponašanja?... Zašto se stalno donose novi zakoni i gradi više zatvora kada se time ne rješava spomenuti problem?... Zato što se ne rješavaju uzroci takvog ponašanja, već se problem pokušava riješiti fizičkim otklanjanjem posljedice, a posljedica je zločinac – kriminalac... To je najlakši način rješavanja nastalog «problema» - njegovo fizičko eliminiranje (oduzimanje slobode ili života)... Kao što reče drug Staljin: «Nema čovjeka, nema problema.»... Ali time se problem ne rješava, već samo stavlja pod tepih, te kako uzroci nisu rješeni, posljedica je, unatoč pokušaju njihovog «otklanjanja», sve više i više... Posljedica se stvarno otklanja jedino ako se otkloni uzrok... A njega najprije treba prepoznati... Zapravo, uzrok je poznat... Pravi je problem što nema volje da se taj uzrok otkloni... A volje nema jer to nije u interesu vladajuće manjine (koju podržava «vladajuća» većina)... Naime, ako se uzroci neželjenog ponašanja definiraju i počnu otklanjati ovakav ekploatacijski sustav se neminovno mora urušiti, što nije u interesu eksploatatora... Kao što sam već pisao, temelj našeg društva, naše kulture je eksploatacija, a ona se ne može ostvarivati bez oduzimanja slobode... A eksploatacija kao temelj društva nije se mogla pojaviti bez pojma vlasništva, a koje je opet kao takvo moglo nastati jedino oduzimanjem slobode (proglašavanjem zemlje vlasništvom i stavljanjem hrane pod ključ kako bi drugi ljudi postali podanici)... Onaj tko je to učinio postao je prvi životomrzac... A kasnije su svi pripadnici naše kulture postali takvi jer su prihvatili eksploataciju kao temelj sustava... I podanik u takvom sustavu postaje životomrzac jer se osjeća iskorištavan i sputan (što i jest), te često postaje asocijalan tražeći na taj način slobodu koju je izgubio... Ako nam je sloboda uskraćena i mi je uskraćujemo, ako nam je dana i mi je dajemo...

«Zašto čovjek sebi uzima za pravo odlučivati u ime drugog čovjeka? To je užasno pravo koje nikada ne donosi nikakva dobra.» A.S. Neill

Ljudi se ne rađaju kao zločinci... Sklonost zločinu ne prenosi se genima... Genetski mogu nasljediti bolest poput shizofrenije ili sklonost pedofiliji, ali to ne znači da ću postati zločinac... Zločince stvaraju odnosi u društvu (koji su u pravilu prenijeti na obitelj)... Zločincem će me učiniti nasilje koje nada mnom vrši sustav, zločincem će me učiniti oduzimanje slobode i nametanje osjećaja krivice, osjećaja grešnosti... Svaki će vam psiholog reći da su ljubav i mržnja dvije strane iste medalje, te da se u pomanjkanju ljubavi često okrećemo mržnji kao zamjeni za ljubav... Sada ne govorim o spolnoj i sentimentalnoj ljubavi, već o ljubavi prema čovjeku, ljubavi prema životu... Jedini lijek za bolesno društvo koje je zatrovano mržnjom prema životu je ljubav... A ljubav je sloboda... Ljubav prema čovjeku je poštivanje njegove slobode... Ljudi postaju zločinci jer su im obitelj i okolina uskratili ljubav, uskratili slobodu... Jadno je i bolesno društvo kojem su potrebni policija i zatvori... Mi više ne možemo ispraviti ono što je do sada učinjeno – izlječiti sve serijske ubojice, seksualne manijake i patološke kradljivce koje smo stvorili (pa bi bilo logično da ostanu zatočeni u zatvorima i umobolnicama)... Ali ako to želimo, možemo svoju djecu učiti slobodi i na taj način početi stvarati drugačije, zdravije odnose u društvu... Možemo, ako to želimo, prestati učiti djecu lažnim moralnim načelima koja nam govore da imamo pravo oduzimati slobodu drugima (suditi drugima), jer na taj način stvaramo životomrsce i potencijalne zločince... Možemo, ako to želimo, učiti svoju djecu kako se davanjem ljubavi ista prima, kako se poštivanjem tuđe slobode ostvaruje naša... Možemo, ako to želimo...

ponedjeljak, 19.10.2009.

Razlika

KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU ONOGA

TKO DRUGIM LJUDIMA ODUZIMA SLOBODU

KRŠEĆI ZAKON I ONOGA TKO TO

ISTO ČINI PROVODEĆI ZAKON ?


P.S. (dodano naknadno zahvaljujući pronicljivosti blogera izvorni_zivot)
- ovo pitanje nije retoričko, uistinu bih od uvaženih posjetitelja htio pročitati odgovor na to pitanje - ako netko smatra da razlike ima, kakva je to razlika, a ako je nema, zašto je nema... zahvaljujem na razumijevanju...

nedjelja, 11.10.2009.

Društvo laži i straha

«Crkve stalno ponavljaju laž da je čovjek rođen u grijehu i da mu je potrebno iskupljenje. Zakon podržava laž da se čovječanstvo može učiniti boljim pomoću mržnje u obliku kazne. Liječnici i proizvođači lijekova pothranjuju laž da zdravlje ovisi od kljukanja lijekovima neorganskog podrijetla.» A.S. Neill

Kao što se veli, da bi laž postala istinom samo je treba dovoljno puta ponavljati... Život velike većine ljudi život je u strahu, a da toga nisu ni svjesni... Bojimo se se svega i svačega, gubitka posla, siromaštva, bolesti, smrti, dugova, kazni, neodobravanja, nesretnih slučajeva, Boga itd... Strah je jedan prirodan osjećaj čija je svrha samozaštita, međutim mnogi naši strahovi su umjetni, nametnuti, neprirodni i bolesni... Naše društvo počiva na atmosferi straha koja je namjerno stvorena i održavana lažima... Laži spomenute u gornjem citatu samo su neke od mnogih pomoću kojih se stvara ta atmosfera straha radi ostvarivanja moći, radi vladavine manjine nad većinom, radi funkcioniranja hijerarhijsko-eksploatacijskog sustava koji drugačije ne može opstati... Strah je izvor mržnje, a društvo koje se gradi na atmosferi straha puno je mržnje... Ta mržnja odgovara vladajućoj manjini jer se na osnovi nje lako manipulira masama koje se tada mogu iskorištavati npr. kao topovsko meso...

Strah nam se utjeruje u kosti od djetinjstva, upravo lažima i kaznama, a kažnjavani smo jer se usuđujemo suprotstavljati lažima... I tako, u strahu od kazni laž se nameće kao istina... Naime, djeca se većinom odgajaju utjerivanjem straha, govori im se da neke stvari ne smiju činiti, te da će ako to učine biti kažnjena... Naravno da se djeci neke stvari ne smiju dopuštati radi njihove vlastite sigurnosti, međutim kada mi kažnjavamo djecu npr. zbog izgovaranja «prostih» riječi ili proučavanja vlastitih genitalija uključujući i masturbaciju, tada djetetu činimo štetu, stvaramo mu osjećaj krivice zbog prirodnog akta koji mi na osnovi svojih moralnih načela smatramo lošim (iako smo ih i mi činili kao djeca)... Dijete ne razumije što su to moralna načela... Moralna načela su izmišljotina odraslih koja služe za prikrivanje laži, odnosno za pretvaranje laži u istinu... Kao takav moral u dječjoj psihi hvala bogu ne postoji, dok mi tu dječju nevinost ne narušimo svojim «vrijednostima»...

Ali mi samo činimo ono što su naši roditelji činili nama... Kažnjavanje od strane naših roditelja prenosimo na svoju djecu... A kazna je čin mržnje... Djeca se ne odgajaju kažnjavanjem, već razumijevanjem... Kazna izaziva strah, a strah stvara mržnju... Ta mržnja se neće najvjerojatnije ispoljiti na roditelju jer je roditelj autoritet koji je jači, već će se ispoljiti na nekome tko je slabiji... U većini slučajeva djeca nasilnici potječu iz obitelji u kojima se nad njima vrši nasilje u vidu kažnjavanja (koje ne mora biti tjelesno)... Donošenjem zabrana i kažnjavanjem kada su te zabrane prekršene stvara se plodno tlo za neurozu, psihopatiju i sadizam... U društvu koje smo stvorili na atmosferi straha, strahopoštovanje se promovira kao vrijednost od «najviše» razine, od toga kako treba osjećati strahopoštovanje prema Bogu, prema pretpostavljenom, prema roditelju... Poštovanje iz straha je bolesno, ono stvara mržnju... Zdravo poštovanje proizlazi iz ljubavi, našu djecu ne smijemo učiti da se boje, već im moramo pružati što više ljubavi, nježnosti i odobravanja...

«Čovječanstvo je bolesno, emocionalno bolesno, a bolesno je upravo zbog osjećaja krivice i straha stečenih u djetinjstvu.» A.S. Neill

Kažnjavanjem također učimo djecu kako je sustav jakih i slabih normalan, a da je prirodan osjećaj slobode nešto što treba potiskivati... Učimo ih kako ljudi nisu jednaki, odnosno da oni koji su jači imaju pravo nametati svoju volju slabijima... Kazna je općenito pokušaj ostvarivanja pravde nakon što je učinjena nepravda, odnosno kazna se smatra pravdom – što je najveća i najopasnija laž koju su nas naučili i koju mi prenosimo na svoju djecu... Kazna ne može biti pravda, već samo osveta... Pravda se ostvaruje razumijevanjem, otkrivanjem istine... Niti jedan čovjek ne može odgajati djecu, ili donositi bilo kakvu prosudbu izvan vlastitih kompleksa, i stoga ne može biti pravedan, ne može biti sudac drugome čovjeku...

«I dobar i loš sudac imaju zajedničku manu, obojica sude.» A. de Mello

«Kazna je čin u kojem se čovjek identificira s Bogom i odlučuje o moralnoj osudi.» A.S. Neill

Stvorili smo bolestan sustav koji se održava na laži kako svi ljudi nisu jednaki, kako svi nemaju pravo na slobodu, kako svi nemaju pravo na život, već samo oni koji su dovoljno jaki da se za to pravo izbore... Svoju djecu bi trebali učiti slobodi kao najvišoj vrijednosti... Kako su svi ljudi rođeni slobodni i da bi takvi trebali ostati... Sloboda nije odsustvo pravila, sloboda jest pravilo sama po sebi... Pravilo koje isključuje sva ostala pravila jer u njima ona ne opstoji... Sloboda je pravilo koje kaže kako meni nitko nema pravo oduzimati slobodu, niti ja imam pravo oduzimati slobodu bilo kome drugome... Kako nitko nema pravo suditi meni, niti ja imam pravo suditi bilo kome drugome... U tom pravilu eliminirano je svako štetno ponašanje, i ostvareno potpuno zdravo društvo u kojem nema straha niti mržnje... Ali koliko sam ja puta do sada to već napisao, postajem dosadan, zar ne?...

petak, 02.10.2009.

Prokletstvo zvano vlasništvo

Rođen sam u Zagrebu i cijeli svoj život proveo sam u tom gradu... Svih tih godina promatrao sam kako ima sve manje i manje prostora kuda se ljudi mogu slobodno kretati... Gdje su nekada bili putevi i livade, sada su ograde... Kakav to bolestan um uzima sebi za pravo prisvojiti zemlju, ograditi je i reći:- To je moje!... Da, znam, to je normalno... O čemu ja pričam, velite?... E vidite, pričam o tome kako ja nisam normalan i kako sam zbog toga zahvalan... Niti ne želim da me se smatra normalnim, jer bi to značilo da pripadam većini koja prihvaća vlasništvo kao vrijednost i uzima sebi za pravo svojatati zemlju... Nikada nisam «posjedovao» zemlju, niti bilo kakve druge nekretnine i nikada neću... Kada bi i postojao nekakav papir na kojem bi pisalo da sam ja vlasnik nekakve parcele, za mene bi taj papir bio potpuno bezvrijedan, jer osjećaj posjedovanja te zemlje ne bih imao, ne bih si uzeo za pravo da je ogradim i kažem:- To je moje!...

Sva bića na ovoj planeti imaju svoje stanište... Neke životinje se tijekom godine sele, koristeći tako više staništa... Čovjek je jedino biće koje je cijelu planetu pretvorio u svoje stanište... To mu je omogućila Priroda dajući mu inteligenciju i razum koje druga bića nemaju... Dajući mu tako sposobnost da se prilagodi gotovo svim klimatskim uvjetima na ovoj planeti... Ali, u isto vrijeme, dajući mu i mogućnost izbora, koji druga bića također nemaju... Čovjek je izabrao postati gospodar planete Zemlje... Izabrao je proglasiti Zemlju svojim vlasništvom s kojim može činiti što god želi, a tako i sa svim bićima koja žive na Zemlji, uključujući i drugog čovjeka...Ovdje smo da bi na Zemlji živjeli, a ne da bi smo njome vladali... Iako čovjek nije vlasnik Zemlje, u svojoj bolesti uma umislio je da jest... Ta bolest uma bila je jedna od mogućnosti koju mu je Priroda pružila i čovjek ju je zdušno prihvatio... Prihvativši tako ludost koja ga vodi ka uništenju samoga sebe, ali Priroda se zbog toga ne brine... Zar bi dala čovjeku mogućnost izbora kada bi se zbog toga brinula?...

Čovjeku je Priroda dala mogućnost da sam odlučuje o svojoj sudbini, ali naravno, u okvirima zakona Prirode, zar bi drugačije i mogao?... To je ta čarolija mogućnosti izbora... Ako čovjek izabere bezobzirno iskorištavati neobnovljive resurse, i pritom se previše razmnožava, što treba očekivati da će se dogoditi?... Zato mu je i dan razum da bi prepoznao što je za njega konstruktivno, a što destruktivno ponašanje... Ali očigledno je ljudski razum ipak zakazao, i to zahvaljujući upravo mogućnosti izbora... Ideja vlasništva koju je čovjek stvorio u svom umu postala je zarazna bolest koja je se raširila poput kuge i u kratkom vremenu zarazila um velike većine ljudske populacije... Nije poznato kada i gdje se točno čovjek zarazio s tom bolešću, ali morao je postojati netko tko je prvi ogradio komad zemlje i rekao: - To je moje!... Onaj tko je tu zemlju proglasio svojom morao je i sve plodove te zemlje proglasiti svojima, odnosno staviti ta dobra pod ključ i postaviti uvjete pod kojima se ista mogu koristiti... Tako je počinjena prva krađa u povijesti na temelju koje je stvoren eksploatacijski sustav i ono što danas nazivamo civilizacijom...

Stvoreno je hijerarhijsko-patrijarhalno društvo koje sam nazvao «kultura nasilja», društvo jakih i slabih, gospodara i robova, pobjednika i gubitnika... Društvo u kojem se opstaje jedino ako se posjeduje... A posjedovati se može krađom, radom i prosjačenjem... Oni koji rade da bi posjedovali, iskorištavani su od lopova i prosjaka (pod nazivima lopovi i prosjaci podrazumijevam političku i ekonomsku elitu, te svećenstvo)... Oni ilegalni lopovi i prosjaci žrtve su sustava koji ih je učinio takvima, jer sustav na taj način funkcionira – iskorištavanjem... Na osnovi tog prokletstva zvanog VLASNIŠTVO (kojeg smatramo najvećom vrijednošću) stvorili smo prokletstvo koje nazivamo EKONOMIJA – gospodar mora imati način na koji će gospodariti svojom imovinom... Ekonomija igra na kartu pohlepe... U trenutku kada je stvoreno vlasništvo kao vrijednost, pohlepa se pojavila kao neminovna posljedica istog... Pohlepa je glavni pokretač razvoja naše civilizacije i temelj na kojem djeluje ekonomija radi pronalaženja načina za širenjem područja eksploatacije, a sve zbog zadovoljavanja neograničenih potreba ljudi sa ograničenim sredstvima... Vidite li paradoks koji ekonomija pokušava riješiti?...

Međutim, u eksploatacijskom društvu u kojem je pohlepa ta koja je glavni pokretač tzv. razvoja, steći materijalno bogatstvo je moguće jedino iskorištavanjem, krađom, otimanjem, nazovite to kako hoćete, a ekonomija je upravo nauka o tome – kako živjeti i obogatiti se na tuđi račun (za ekonomiju sam namjerno uporabio naziv nauka, a ne znanost)... Zahvaljujući toj ekonomiji u Monte Carlu bogataši troše milijarde eura na perverzan luksuz, dok u Indiji djeca rade za 1$ mjesečno... Što mislite, da li se rintanje te djece može povezati sa trošenjem milijardi u Monte Carlu?... Naravno da može... Da nema te djece, kao i svih onih koji su iskorištavani ne bi bilo niti Monte Carla, niti bi se za naganjanje lopte nogometašima ili za vožnju F1 vozačima isplačivali milijunski iznosi... Stvorili smo pokvareno i nepravedno društvo u kojem se sve, uključujući i ljudski život mjeri materijalnom vrijednošću – novcem... Društvo u kojem se moć ostvaruje posjedovanjem... Posjedovanje koje omogućuje vlast nad drugima, koje omogućuje oduzimanje slobode onima koji posjeduju manje ili ne posjeduju ništa...

Živimo u sustavu u kojem se najviše cijene zanimanja poput ekonomista ili pravnika, a koji su kao takvi održavatelji tog pokvarenog, nepravednog i krajnje izopačenog sustava... Naravno, u održavanju sustava sudjelujemo svi, ali se ova zanimanja koja sam spomenuo posebno njeguju, jer uistinu najviše doprinose održavanju doktrine «kulture nasilja»... Uz ta zanimanja najveći utjecaj na održavanje sustava ima svećenstvo i prosvjeta (učitelji, nastavnici i profesori), jer prenose s generacije na generaciju iste «vrijednosti»... Doslovce živimo u sadističkom društvu u kojem se moć ostvaruje zadovoljavanjem pohlepe iskorištavanjem, izrabljivanjem, mučenjem, oduzimanjem slobode, ispiranjem mozga... U društvu u kojem je pokvarenost postala zajednički interes (kao što kaže markiz de Sade), oni koji se neće htjeti iskvariti, boriti će se protiv zajedničkog interesa...

Međutim, sva ta moć koja proizlazi iz vlasništva je iluzorna, jer se ostvaruje oduzimanjem slobode... Istinska moć ostvaruje se davanjem slobode... Moć se ne ostvaruje sadizmom već ljubavlju... Onaj tko oduzima, oduzima privremeno, a onaj tko daje, daje vječno... Tu priču koja nam je nametnuta prije nekoliko tisuća godina, a koja kaže da je čovjek predodređen biti gospodarem Zemlje, a da su neki ljudi opet predodređeni da budu gospodari drugim ljudima (a sve na osnovi ideje o vlasništvu) trebamo odbaciti u svojoj svijesti, ako želimo ostvariti ono pravo koje nam je dala Priroda, a po kojem smo svi rođeni jednaki... U stanju smo izabrati drugačije, samo trebamo početi pričati drugačiju priču, ali naravno, to najprije trebamo željeti... Jer sve što činimo ili ne činimo posljedica je naše želje... Ako se bojimo umrijeti za slobodu, živimo u ropstvu, i tako ostvarujemo svoju želju... Slobodu prodajemo za prividnu sigurnost u ropstvu, to je naša realnost...

«Oni koji su se u stanju odreći svoje istinske slobode u zamjenu za malo privremene sigurnosti ne zaslužuju niti slobodu, niti sigurnost.» Benjamin Franklin

P.S. Ne slažem se baš sa Franklinom, ali neka ga... Jer, ipak svatko ima pravo na slobodu, što god mi mislili o nekome... MOJA SLOBODA NE POSTOJI BEZ TUĐE - sve ono što nazivamo slobodom, a izvan je te definicije nije sloboda (barem ne za mene)...